Sazvan je kratki, stojećki, sastanak volontera, nekoliko minuta prije samog otvaranja u ćošku dvorišta Kurshumli An-a. Žurba i timing dali su mi naslutiti na neku “emergency”, situaciju koja se ukazala, a nije trebala. Umjesto naznake problema, stigla je – zahvalnost! Svim volonterkama i volonterima na odlično urađenom poslu. Zgrada je očišćena, dvorišta pokošena, šank u backstage-u napravljen, stotine žaruljica povješane po stablima iza pozornice, toaleti pripremljeni, katalozi, programi, bedževi, majice i torbe izložene, zakuska spremna, stolice postavljene.... Priprema je gotova. Festival počinje.
Fascinantna je količina posla i energije koja cirkulira oko ovog prostorno-vremensko vrijednosnog singulariteta zvanog MakeDox. Moram se ograditi i ne kititi ponosnim statusom “volonter”, ja sam više promatrač, teških se fizičkih poslova ili pak onih dosadnih, nisam (još) ni dotakao.
“МакеДокс е отворен. MakeDox iZ open“, proglasile su Ena i Tera mašući mladim lukom, uz nas tridesetak pozvanih da mahnemo publici i objavimo radost početka. Njih dvije zajedno imaju godina jedva oko punoljetnosti i moram reći da sam na „upotrebu“ djece osjetljiv. (Tako je kad previše vremena provodite sa zanesenjacima Prve dječje ambasade na Svetot „ Međaši“). No njih dvije JESU razigrani začin Festivala, njegov kvasac čak, ravnopravne sa svima, patronizirane ni od koga, ushićene jer nam objavljuju ono što one doista shvaćaju, a ne jer su im rekli odrasli – fešta počinje, ljudi, uživajmo.
Uživajmo? U čemu? Cijelo sam subotnje jutro proveo na radnom sastanku u Međašima planirajući „Priručnik za mirovnu edukaciju“. Treba on profesorima u školama, pedagozima, udrugama, roditeljima ... Plodno i konstruktivno je bilo razgovarati, predlagati, promišljati. Ujutro. Navečer sam ju sreo u Kurshumli An-u. Sudarili smo se, gotovo me je u čelo udarila. Mirovna edukacija. Na djelu. Otvaranje toplo i neposredno, bez pompe, svečanost bez prenemaganja. Volonteri koje se cijeni, aktivistice i njihove kćeri, susreti starih prijatelja, mnogo fotografiranja s malo bljeskanja i u svim rukama luk, кромид, qepë, soğan, onion. Rijeke značenja koje taj simbol u nama potiče. Idealno popunjeno gledalište, gotovo prepuno ali bez gužve koja smara. More dodatnih očiju po terasama, balkonima, stepenicama.
„Ovaj stariji čovjek što sjeda sad u svijetloj majici, vidiš? On je bio na svim filmskim projekcijama u Makedoniji u zadnjih valjda 40 godina“, priča mi Sasho, organizator, još pod pozitivnim utjecajem noćašnje proslave dvadesetogodišnjice mature u Bitoli. „ Profesor Sidovski je kultni profesor zbog kojega su stotine studenata upisivale, zavolile i završile filozofiju u Skopju“, malo mi kasnije dodaje Ana. Stefan Sidovski je 1977. snimio, pretpostavljam s 8 mm kamerom, svoj amaterski polusatni film „Revolt“
Doživio sam ga kao, pristojno, bačenu rukavicu. Film o petorici prijatelja, obučenih kako se u vrijeme Woodstocka, „kod nas“ odijevalo, njihovoj igri, pobuni, druženju. Vinjeta o Skopju prije nego je postalo velegrad, o bezbrižnosti ali i naznaci nezadovoljstva. Kako je baš u subotu u Zagrebu bio Pride, teško mi je bilo ne primjetiti nedostatak žena u tom gotovo eksperimentalnom uradku, film o muškom prijateljstvu, prskanju vodom na travnjaku podno nebodera. Hrabar i dubok film koji daleko premašuje značenja koja se dadu odmah iščitati. Nastavak tradicije MakeDox-a da se počne s domaćim ostvarenjem univerzalnih poruka.
Ako je makedonski „Revolt“ gotovo nevino, nostalgično i hrabro otvorio zavjese glavnog festivalskog ekrana onda je skandinavski „Freak Out“ opet pažljivo i gotovo nježno, oštrim žiletom zarezao u sve nas koji ponekad volimo pomisliti da smo „radical thinkers“. Sat i pol priče o grupi prijatelja opterećenih bremenom bogatstva svojih kapitalističkih obitelji, njihovom (revoltu!) bijegu u komunu „Monte Verita“ koju osnivaju u Švicarskoj. Priča o intelektualnoj eliti s početka XX stoljeća, začecima feminizma, anarhistima i njihovim očevima kojima je državni represivni aparat bliži od vlastitog sina.
Priča o sličnosti početaka prošlog i ovog stoljeća i o hrabrim ljudima koji ne prihvaćaju društvene norme i očekivanja što ih sputavaju. Ne valja prepričavati filmove s MakeDox-a, naravno, kao ni filmove uopće. Treba ih gledati. Još važnije, treba ih pustiti da oni gledaju nas. Zato je prvo veče bilo poput odlaska na rendgen. Svakom od nas ostaje pitanje, jesam li zadovoljan svojom slikom?
Svoju je sliku tražila u kolažu slika svoje familije, Sarah, redateljica nedjeljnog udarnog filma “Priče koje pričamo”. Ne sjećam se kada sam zadnji put pogledao takvu potpuno ljudsku priču, kako svevremensku tako naravno snažno situiranu u svoju konkretnu obitelj i ljude oko nje. Kako pričamo svoje priče? Što znamo o najbližim ljudima? Koliko nam se razlikuju slike o bliskim ljudima o kojima svi sve znamo? Koliko smo istine spremni otkriti a koliko spremni podnijeti?
Moćan dugometražni kanadski dokumentarac ipak mi ostaje u sjeni sjajnog kratkog uradka Karpa Godine “Zdravi ljudi za razonodu”.
Bratstvo i jedinstvo u višenacionalnoj Vojvodini očima genijalnog filmadžije 1971 na dvo & trosmislen način. Film koji je isprovocirao cenzore, film koji trebate gledati na radionicama. To MakeDox i hoće. Film kao poticaj. Za razgovor, za akciju.
Film kao stav da se ljudi vole, da su bajke svuda oko nas ako smo ih spremni prihvatiti “Karpotroter” hommage velikanu od – smijem reći – mladog velikana Matjaža Ivanišina. Kao nastavak na prije spomenute Zdrave ljude, svojevrsne "Priče iz Davnine", film koji obilazi svjetske festivale, stvarni ljudi, nestvarne naracije, likovi za pamćenje. Matjaž voli svoje likove, mi volimo Matjaža.
Skopje, 14. i 15. 6.2014.
