Milan Radanović kritički se osvrnuo na šest nastavaka mojeg feljtona „Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru“, objavljenog u zagrebačkom tjedniku Glas Koncila od 17. marta do 21. aprila ove godine. Napisao je dva podugačka teksta, s mnoštvom fusnota (ukupno 70), iz čega se vidi da je u svoj rad uložio dosta truda.

Drago mi je što je prvi dio mog feljtona (nakon prvih šest nastavaka, uskoro slijedi sljedeća serija) potaknuo nekoga na reakciju. Time se otvara mogućnost dijaloga što, prema mojem dubokom uvjerenju, mora pridonijeti realnijem sagledavanju povijesnih događaja o kojima je ovdje riječ.

Radanovićev veliki trud ipak nije urodio primjerenim rezultatom. Veliki dio oba teksta otpada na političke komentare radova drugih autora i govora visokih predstavnika Katoličke crkve (Kuharić, Bozanić, Škvorčević, Barišić). U dijelovima teksta ima izraza koji nisu primjereni akademskoj razini autora, ni boljim komunikacijskim stilovima Ali dobro, stil ovdje nije najbitniji.

Kako stvari stoje s osvrtom na sadržaj mojeg feljtona?

Milan Radanović je dobro uočio moju namjeru da događaje u tom logoru osvijetlim koristeći podatke iz objavljenih knjiga, sjećanja preživjelih logoraša, stručnih članaka te do sada zanemarivanih arhivskih dokumenata. Točno je citirao rečenicu: „Pokazat će se da popis s tako velikim brojem imena navodnih jasenovačkih žrtava jako odudara od događaja kako ih opisuju njihovi sudionici i arhivski dokumenti.“ Popis s tako velikim brojem imena jest popis od 83.000 imena žrtava Jasenovca i Stare Gradiške, koji je prikupila Javna ustanova Spomen područja Jasenovac.

Potpuno je u pravu Radanović i kad kaže da ta brojka kod mene izaziva nelagodu. Pa, izaziva, kad je u očitom neskladu s onim što o zbivanjima u logoru govore svjedoci i dokumenti. Radanović je spomenuo moje pitanje o lokacijama gdje su pokopane sve te žrtve, ali ni kao drugi autori, nije ponudio jasan odgovor. No barem nije rekao da su bačene u Savu.

Napomenuo je da prema „naučno zasnovanoj pretpostavci Muzeja žrtava genocida iz Beograda“, potencijalni broj stradalih u koncentracionom logoru Jasenovac iznosi od 122.300 do 130.000. (S obzirom da je logor u Jasenovcu postojao 1.330 dana, to bi značilo da je prosječno prosječno ubijano 100 ljudi svakog dana).

Od niza tema, događaja i epizoda opisanih u šest nastavaka feljtona, Radanović se usredotočio na dio koji se odnosi na sela u blizini logora (Gradina, Mlaka, Jablanac, Crkveni Bok, Ivanjski Bok, Strmen i sam Jasenovac). Kaže da ja eksploatiram „mit o tobožnjoj pobuni srpskog naroda kao uzroku zločina počinjenih od strane ustaških vlasti u NDH”.

S druge strane, iz njegova napisa proizlazi druga krajnost. On krivnju za sve što se dogodilo, pronalazi samo na ustaškoj strani.

Slažem se da su većina stanovnika Mlake i Jablanca žrtve rata. Međutim povijest njihova stradavanja nije baš tako crno-bijela, kako bi to želio sugerirati moj kritičar.

Za početak, i on potvrđuje podatak da do travnja 1942. (godinu dana nakon uspostave NDH), između stanovnika tih sela i posade logora nije bilo sukoba. Ustaše ih nisu dirali ni nakon vatrenog okršaja sa selom Gradina, na suprotnoj strani Save, koji se odigrao u prosincu 1941.

Spomenik u Jasenovcu

Evo što o selima Mlaki i Jablancu tog vremena kaže Mile Dragić u knjizi „Tragedija Mlake i Jablanca u toku II. svjetskog rata“ iz 1989. godine, citiran prema Alojz Buljan, Franjo Horvat, „Prešućene novljanske žrtve“, Novska, 2011.:

„Mlaka, uz Jablanac jedino većinsko srpsko selo na lijevoj obali Save u Hrvatskoj, našla se na putu između, četnicima od ostatka Bosne odsječene Kozare, i Slavonije. Iz Slavonije su prebacivani ranjenici u partizansku bolnicu na Kozari, a Kozarčani su dolazili preko Save u diverzantske akcije i po potrebne namirnice, pa čak i duhan kojega su Hercegovci, ustaše u Mlaki, otkad su početkom 1942. stigli iz Hercegovine, prodavali na vreće članovima Odbora, a ovi su ga doturali na Kozaru partizanima.“ (Dragić, str. 48).

U pismu uredništvu Anala NOB Novska, narodni heroj Jefto Šašić opisuje diverziju koju su izveli bosanski Krajišnici, u ožujku 1942. na pruzi kod Rajića. „Zamislite, oni su s Kozare pošli, prešli Savu i Mokro polje, da bi minirali prugu i vratili se uz ustaške logore u Jasenovcu, Mlaki, Košutarici“, piše Šašić.

I Jablanac je, uz Mlaku, bio strateško mjesto na Savi za komunikaciju slavonskih partizana i onih na Kozari. Narodni heroj Milan Stanivuković je likvidirao lovočuvare u blizini sela da ustašama ne bi dojavljivali kretanje partizanskih grupa. „Milan Gajić je morao bježati preko Save zbog likvidacije ove dvojice, čim je to napravljeno. I Jablanac se morao pakovati i ići preko“, rekao je Nikola Đuričić, 18. kolovoza 1982. u izjavi za Muzej revolucije iz Novske.

Preko Save je u Jablanac stigla partizanska skupina. Na lijevu stranu rijeke preseljavana je sva imovina: drva, konji, svinje, goveda, kukuruz, sijeno... Nakon što su stanovnici prešli prijeko, „Jablančani su se vratili i sami svoje kuće popalili. Palili su ih da ih ustaše ne koriste. Zapalili su i crkvu.“ (Ljepojević Stevo i Ana, razgovor 13. lipnja 1980., Muzej revolucije Novska, prema Buljan, Horvat, n.dj. str.604.)

„U paljenju ckve, škole i boljih kuća u Jablancu sudjelovali su i partizani iz Bosne i Jablančani.“ (Milutin Đuričić, izjava 14. travnja 2005., prema Buljan, Horvat, n.dj. str 604)

Ne bi li se nakon svega toga, ipak mogli u malo drukčijem svjetlu gledati postupci ustaša u Mlaki, u travnju 1942. Pa zatim, u svibnju 1942. u Jasenovcu i Uštici? Ili u Crkvenom Boku, u listopadu 1942.

Radanović posvećuje značajan dio napisa i slučaju Crkvenog Boka (i susjednih sela Ivanjski Bok i Strmen). Da detaljima ne zamaramo čitatelje, pojednostavit ćemo: u listopadu 1942. mještani tih sela odvedeni su u logor Jasenovac, a za desetak dana su gotovo svi pušteni kući, nakon brojnih intervencija koje su stigle do Vlade NDH. Iz logorske blagajne isplaćena im je naknada za štetu, što nevoljko priznaje čak i Radanović, uz dodatak: „Neozbiljno je pomisliti da im je namirena celokupna šteta“.

Dakle, iako su ljudi iz Crkvenog Boka, prema Radanovićevu tumačenju, „odvedeni u nameri jasenovačkih ustaša i Pavelićevog režima za istrebljenjem srpskog stanovništva na širokom području koje gravitira Jasenovcu“, ipak ih na kraju vraćaju kući iz logora i isplaćuju im odštetu.

Za njih su intervenirali ministri u Vladi (Janko Tortić i Mladen Lorković), tadašnji nadbiskup Alojzije Stepinac pa i njemački general Glaise von Horstenau. Radanović spominje samo Horstenaua, što podsjeća na stereotipne navode koji se mogu naći u ranijoj literaturi, kako su protiv ustaških zločina protestirali čak i Nijemci.

A ti prosvjedi, kao i prosvjedi vlasti NDH protiv postupaka njemačke vojske, samo pokazuju da su se sve strane u tom ratu ponašale na sličan način.

U molbi na novčanom pomoći, koju u studenom 1943. godine kotarskoj oblasti Kostajnica (dakle, vlastima NDH), šalje Đuro Radovanović, načelnik općinskog poglavarstva Crkvenog Boka, odražava se ta sličnost.

Mlaka, jul 1942. Kozaračke žene i njihova deca u logoru Jasenovac VI u Mlaci. (Foto: JUSP Jasenovac)

Đuro Radovanović opisuje kako je u listopadu 1942. žiteljstvo bilo evakuirano u sabirni i radni logor Jasenovac, odakle je pušteno kući. Kod kuće je bilo sve opustošeno tako da su morali nanovo nabavljati stoku, gospodarsko oruđe i sjeme žitarica. (Naravno da im onaj novac iz logora nije sve mogao nadoknaditi, op. a.).

Zatim su u studenom 1942. u selo upali partizani i spalili općinsku zgradu s arhivom. Partizani su 23. kolovoza 1943. ponovo zapalili općinski ured, piše Radovanović. Potom 15. listopada 1943. u selo upadaju Nijemci i spaljuju 230 kuća s gospodarskim zgradama. Iz sela upravne općine Crkveni Bok otjerali su 1200 komada rogate stoke, 1300 svinja i 2000 komada peradi, obavijestio je nadređene Đuro Radovanović, a molbu potpisuje i općinski bilježnik Gavrić.

Ali, dobro je da moj kritičar Milan Radanović spominje i druge posljedice akcije Crkveni Bok. Primjerice, činjenicu da je jedan od zapovjednika u logoru Ljubo Miloš uhapšen i privremeno zatvoren u Zagrebu, u zatvoru na Savskoj cesti. Radanović je mogao ići i  dalje pa spomenuti i da je zbog svega smijenjen i Vjekoslav Maks Luburić s mjesta šefa UNS-ovog Ureda III, odnosno, Uprave za logore. I on je interniran u neku vrstu kućnog pritvora u jedno mjesto kraj Lepoglave.

Na Luburićevo mjesto imenovan je Stanko Šarac, a za zapovjednika logora dolazi Ivica Brkljačić (umjesto Ivice Matkovića). I počinje tzv. mirno razdoblje u kojem u logoru nema skupnih, masovnih ubojstava, u čemu se slaže znatan broj istraživača jasenovačkog logora.

To je razdoblje turnira u nogometu i odbojci, redovnih kazališnih predstava i koncerata (orkestar, pod ravnanjem Natka Devčića, počeo je s radom još u 1942.).

Slikovit opis zbivanja u toj godini donosi Milko Riffer, zatočenik logora od listopada 1942. (sjeća se i dovedenih seljaka iz Crkvenog Boka) do listopada 1943. u knjizi "Grad mrtvih Jasenovac", prvi put izdanoj 1946. godine. Odatle i nadnaslov feljtona: u Rifferovoj knjizi je mnoštvo činjenica koje proturječe sadašnjoj službenoj verziji zbivanja u logoru, kakvom je održava Spomen područje Jasenovac. Da su se mnoge činjenice svjesno zanemarivale, pokazuje i reprint Rifferove knjige objavljen 2011. u Zagrebu (Naklada Pavičić). Tu je objavljen i cenzurirani dio koji se nije pojavio u prvom izdanju. On govori upravo o radu kazališta i opereti "Raj na oceanu" za koji su zatočenici sami napisali glazbu i tekst. "To bi moglo da izazove dojam komfora, iako je sve to istina", napisao je cenzor-recenzent, a to je bio drugi bivši logoraš Grgo Gamulin.

Za 1943. godinu preživjeli logoraši spominju slučaj strijeljanja pet zatočenika po nalogu iz Zagreba. Spominje se i jedan slučaj pucanja na vanjskom radu na skupinu zatočenika koji su, navodno, pokušali pobjeći.

Pojedinačni popis Spomen područja navodi pak da je u 1943. godini u logoru ubijeno 3783 zatočenika, ili prosječno 10 svakog dana.

Prema izjavama petnaestak preživjelih zatočenika iz 1941. godine i arhivskim dokumentima, nije teško zaključiti da je 1941. u logoru bilo oko 1200 zatočenika. A prema pojedinačnom popisu, te godine ubijeno je oko 10.000 zatočenika ( i to od kolovoza do kraja prosinca).

Za 1942. godinu Spomen područje je popisalo čak 55.196 žrtava (150 dnevno!). Ta je godina počela pripremama za dolazak međunarodne komisije koja je 6. veljače provjeravala stanje u logoru. Slijedi poplava (kad se dio logoraša seli u Staru Gradišku dok voda ne opadne) pa događaji u Mlaci, Jablancu i samom Jasenovcu.

U srpnju 1942. kroz logor i pokraj njega prolaze zarobljenici nakon bitke na Kozari. Dio se upuće na rad u Njemačku, dio u Slavoniju. Djecu onih koji odlaze u Njemačku zbrinjavaju vlasti NDH u dječje domove, uz pomoć Karitasa, crkvenih redova i volontera kakva je skupina oko Diane Budisavljević. Bivši zatočenici Ante Ciliga, Ervin Miler, Natko Devčić i mnogi drugi u svojim memoarima i iskazima 1945. pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora ne spomiju djecu u logoru koja bi se mogla dovesti u vezu s podatkom Spomen područja o 20.000 djece do 14 godina navodno ubijene u logorima Jasenovac i Stara Gradiška.

Zatočenici odlaze kućama nakon izdržane kazne već u prvom dijelu 1942. godine (kazne su, prema zakonu iz studenog 1941. bile od tri mjeseca do tri godine).

Od kraja 1943. do travnja 1945. iz logora se pušta oko 1500 zatočenika. Mnogi izlaze i putem razmjena s partizanima za zarobljene njemačke vojnike i vojnike oružanih snaga NDH.

Iz samog Jasenovca 16. veljače 1945. u Njemačku na rad ide kontingent od nekoliko stotina zatočenika (sjećanja variraju od 400 i 600 do 800). Taj transport je kod Beča zaustavila Crvena armija i zatočenike poslala kućama. Mnogi su kraj rata dočekali i u austrijskim logorima kod Linza gdje su stigli američki vojnici.

I pored tolikog broja ljudi koji su prošli kroz logor, u literaturi se vrti pet-šest stereotipnih logoraških priča.

O neskladu između službenog broja žrtava i događaja u logoru kako ih prepričavaju svjedoci moglo bi se još puno pisati. Radanović se nije osvrnuo na podatak iz feljtona da je u poslijeratnim ekshumacijama na području logora i u Gradini pronađeno oko 500 kostura. Od toga 193 na lijevoj strani Save, na logorskom groblju i oko 300 u Gradini. Izvještaji i zaključci komisija koje su obavljale te ekshumacije mogu se pronaći u knjizi Radomira Bulatovića "Koncentracioni logor Jasenovac", iz 1988. godine, na stranicama od 184. do 285. Zapisnik o ekshumaciji iz 1964. godine nalazi se u Hrvatskom povijesnom muzeju.

Iz tih je zapisnika vidljivo da su ti stručnjaci istražili prilično velike površine u Gradini, obavljali probna bušenja posebnim sondama... I nisu našli ono što su tražili. S obzirom na broj iz popisa, njihov neuspjeh mora pobuditi zanimanje radoznalih promatrača.

Zbog svega toga pozivam Milana Radanovića da mi se javi pa da usporedimo povijesne izvore i drugu građu te pokušamo zajedno što realnije ustanoviti što se događalo u jasenovačkom i starogradiškom logoru. S obzirom na strast i volju za istraživanjem koja se očituje u njegovu napisu, vjerujem da bi ga mogle zaintrigirati i ove nedoumice koje spominjem, a koje su i mene potaknule da se bavim ovom temom.

Igor Vukić, Zagreb, 27. svibnja 2013.