Društvo
Reprint: Reportaža "Vremena" iz 1991. godine
Vukowar
18/11/2013 | 07:33
Pad Vukovara izazvao je antiklimaks: pobedi se ne raduje niko, a preovlađuju jad, patnja, besmisao i strah od budućnosti. Plodove pobede neće ubrati niko, jer ih nema; ostaje samo gorak ukus mamurluka

Na današnji dan, pre 22 godine, pao je Vukovar. Nakon tromesečne opsade u grad su ušle snage tadašnje JNA i paravojne srpske jedinice. Grad je u toku ta tri meseca doslovno sravnjen sa zemljom, fotografije i snimci ljudi koji u kolonama izlaze iz podruma i napuštaju Vukovar do danas su ostale jedno od najstrašnijih svedočanstava rata u zemljama bivše SFRJ. Vukovar je bio prvi u mnogim stvarima - prvi uništeni grad u ratu, prvi na kojem su primarno srbijanski mediji vežbali ratno-huškačku retoriku i propagandu u službi velikosrpske politike, prvi koji je poslužio kao poligon za širenje mržnje kao preduslova za rat. Slike leševa bile su svakodnevnica na tadašnjoj Radio televiziji Beograd i Novi Sad čime su rat i zločini dobili potpuno nove dimenzije, kojima ćemo kasnije svedočiti u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Danas je Vukovar mesto sećanja, ali je i dalje mesto velike manipulacije i lažnog patriotozma koji se ovih dana trenira na pismu. Gledajući na njega sa 22 godine odmaka, nad vukovarskom nesrećom danas se, bez imalo pijeteta, iživljavaju razni stožeri zazivajući mržnju i produbljujući etničke podele, dok se Srbija iz petnih žila trudi da zaboravi da je imala bilo šta s rušenjem tog grada, ubistvima, masovnim grobnicama pa mediji objavljuju da je danas dan "ulaska JNA u grad" a Veselin Šljivančanin, koji je osuđen na 10 godina zatvora zbog pomaganja u mučenju zarobljenika nakon pada Vukovara,  nakon izlaska iz Haga postaje zvezda raznih talk show programa. Logore u kojima su zatvarani, mučeni i ubijani Vukovarci, Srbija ne želi ni dostojanstveno da obeleži. Malo ko pokazuje stvarno poštovanje prema žrtvi ovog grada. 

 Vukovar je bio opomena koju niko nije čuo te 1991. godine. Nažalost, ne čujemo je ni danas. Zato objavljujemo reprint reportaže koju je ekipa novinara nedeljnika "Vreme" u kojoj su bili Dejan Anastasijević i Jovan Dulović, objavila 25. novembra, nakon pada grada. 

********************************************

Vukovar je pao posle tačno tri meseca opsade. Lepi stari grad je razrušen potpuno, najviše liči na Varšavu iz 1945. godine. Od 45.000 stanovnika, predaju je dočekalo desetak hiljada (tačan broj nije još poznat). Svi do jednog proveli su protekla tri meseca u podrumima i imaju teškoća sa vidom kad izađu napolje. Žestoka i uporna odbrana učinila je sve njih sumnjivima za „oružanu pobunu protiv Jugoslavije“, kako se ovaj rat zove u najnovijm vojnom žargonu: sve odim nešto staraca, žena, dece i Srba koji su delili sudbinu svojih suseda tokom tromesečne agonije, kao i uvek, uostalom.

Sudbina Vukovara ne može da izbegne istorijskoj simbolici. U tom je gradu 1919. godine osnovana Komunistička partija Jugoslavije, iz tog grada krenula je koliko pre šest meseci 1. maja, jedinica policije koja je uletela u zasedu u Borovu Selu. Vukovar, grad u kome je na višestranačkim izborima pobedila bivša komunistička partija Hrvatske, SDP, imao je nesreću da bude prvi i da prvi – kao prethodnica svima nama ostalima – iskusi krajnje konsekvence ideološkog i nacionalnog pijanstva. Slike Vukovara posle pada, slike su naše budućnosti.

SLIKA PRVA: Prilaz gradu je ulica oko dva kilometra dugačka, u kojoj nijednu kuću ne vredi popravljati, a od nekada lepog i senovitog drvoreda, ostalo je rascepano drvo za loženje. Ulicom ide ogroman tenk iz čije kupole dopola viri vojno lice; na glavi ima ronilačku masku i disaljku. Malo kasnije prolazi oklopni transporter iznad koga se veselo veselo vije veliki ružičasti balon u obliku zeca. Pre dolaska, izveštač „Vremena“ je na autobuskoj stanici u Tovarniku zapisao na zidu: „I’m not in this world“ (Nisam od ovoga sveta).

SLIKA DRUGA: Potpuno razbijena kuća u Vukovaru; stoji samo jedan zid, u tom zidu vrata, a na vratima, ko zna kada ostavljen, izbledeli plakat: „Srpska kuća – ne diraj!“ Ulicom prolazi kolona od dvadesetak vojnika i svaki od njih gura bicikl „poni“. Šlemovi na glavama vojnika: standardni čelični JNA; padobranski; plastični vojne policije; nepoznati, ali vojnički; plastične dečje kacige za skejtbord; ružičasti izvezeni meksički sombrero. Natpisi na šlemovima: „Black Mamba“; „Rendžers“; „Nindža“; „Odeljenje za tihu likvidaciju“ (sve to ćirilicom). Naš izveštač i grupa novinara prelazi ulicu; vojnik kaže: „Pazite, ima snajpera, stalno pucaju u ovo“. „Ovo“ je kanap prevučen preko ulice: „Misle da je to naš telefonski kabl, pa hoće da ga prekinu. Ne sklanjamo ga jer nam tako otkrivaju položaje“. Za to vreme snajperi pucaju li pucaju.

SLIKA TREĆA: Deset sati izjutra; pijani dobrovoljac hoće da se druži sa štampom: davi sve okolo – novinare, vojnike koji ih obezbeđuju, njihovog oficira. Oficir ga blago opominje da ih ostavi na miru, ali dobrovoljac repetira pušku i kaže: „Jok, ti ćeš mi narediš!“ Nastavljamo dalje kao da ništa nije ni bilo. Položaj na prvoj liniji fronta: soba u prizemnoj kući, plinski rešo, hrana. Grupa od šest dobrovoljaca puca kroz prozor rafalima, smenjujući se. Nude nas domaćinski kafom i rakijom, sve je u najboljem redu, a Hrvati su na 50 metara odatle, kroz prozor. Sedimo, pijuckamo i ćaskamo; povremeno neko od dobrovoljaca ustane, ispali dug rafal kroz prozor i vrati se da ćaska dalje, tamo gde smo stali.

SLIKA ČETVRTA: Kapetan zadužen za bezbednost novinara žali se da „strani mediji iskrivljeno prikazuju sredstva i ciljeve JNA“. Podsećamo ga na incident s pijanim dobrovoljcem. „Šta da se radi; ratujemo sa onim što imamo i ko dođe da pomogne, dobrodošao je.“Katolička i pravoslavna crkva, jedna preko puta druge, na prvoj liniji fronta; u katoličkoj Hrvati, u pravoslavnoj JNA i mi. Svi stoje kod prozora i pucaju bez prestanka; svako ima dve puške i menja ih kad se cev pregreje. U oltaru devojke pune šaržere, a sa zida gleda Isus, uredno raspet.

SLIKA PETA: Centar za prihvat Vukovarčana u „oslobođenom delu“. Vodi ga Ljubinko, dobar čovek sa tužnim očima, mali i brkat. Objašnjava nam kako oni tu zbrinjavaju sve unesrećene civile, bez obzira na veru i naciju, ali – svuda oko njega, celokupno osoblje, Šešeljevi su dobrovoljci sa srebrnim dvoglavim orlovima.  

SLIKA ŠESTA: Vozimo se u koloni, očekuje se dolazak delegacije EEZ, a sada već čuveni major Veselin Šljivančanin, koji je naglo zamenio prethodnog kapetana čim se pad Vukovara približio, objašnjava: „JNA nema šta da krije i zato želi da novinari snime najinteresantnije stvari“. Onda dodaje: „Zbog toga nikome neće biti dozvoljeno da napušta pres-centar dok JNA ne odredi koje su stvari najzanimljivije“.

Posle četiri sata čekanja dolazi delegacija EEZ: grupa namrštenih ljudi u belom, sa lepim belim cipelama u masnom slavonskom blatu. Isteruju nas iz pres-centra dok oni pričaju sa vojskom. Dva sata kasnije ljudi u belom- podjednako namršteni – izlaze i kreću ka Vukovaru. Niko od njih ne kaže ni reč, ali zato major Šljivančanin objašnjava da „delegacija EEZ insistira na tome da sa njima ne pođe ni jedan novinar“. Pritešnjen uza zid novinarima iz celog sveta, holandski  član delegacije EEZ kaže da JNA nije dozvolila novinarima da pođu s njima.

SLIKA SEDMA: Vukovar je oslobođen od većine oblika života; pucnjava na sve strane – slavi se. Dobrovoljci, predvođeni lokalnim teritorijalcima, sistematski pretresaju kuću po kuću, ulicu po ulicu. Jedan od dobrovoljaca nosi samo dugu mačetu. „Gde ti je puška“; „Ovo je moje jedino oružje“, kaže. Klinac od 16 godina iz Vukovara kratko kaže: „Mnogo sam ih likvidirao“, ali se ne hvališe.

SLIKA OSMA: Specijalni izaslanik generalnog sekretara UN Sajrus Vens, bivši američki državni sekretar, dolazi u Vukovar. U oklopnom transporteru iz koga se ne vidi ništa voze ga četiri puta po istom, uglavnom očuvanom naselju blizu kasarne. Pred kasarnom, koja je jedva oštećena, ako izuzmemo jednu rupu u krovu od minobacačke mine i polupane prozore, major Šljivančanin objašnjava Sajrusu Vensu: „Pogledajte, ovde se više ne može živeti, svi su prozori polupani. Zamislite kako se osećaju ti mladi momci unutra...“ Grad je – pritom – sravljen sa zemljom i to svi vidimo golim okom, pa i Sajrus Vens, koji sluša sa nepomičnim, kamenim licem. „Hteo bih da vidim centar grada“, kaže Sajrus Vens. „Tamo se još puca, ne možemo da vam pokažemo“, odgovara major. „Možda neko drugi može, ako vi ne možete“, kaže Sajrus Vens sa istim nepokretnim licem.

SLIKA DEVETA: Dvojica vuku jednog malog, smešnog čoveka sa vunenom kapicom, isprebijanog i krvavog; biju ga još („ustaša“), a on govori kako je došao da poseti staru majku i decu i nije mogao da izađe iz Vukovara. Kad su videli novinare, uzmu ga između sebe kao trofej: „... snimajte ustašu, svi se oni tako prave naivni“. Nailazi krupan bradat čovek sa šubarom i kokardom i kaže strogo: „Vodite ga u štab, tamo će se utvrditi ko je i nemoj da ga je neko tukao!“ Taj je stalno bio blizu nas, svi ga slušaju, veoma je odmeren i ponaša se kako treba. Malo kasnije nailazi grupa sa natpisom „Odeljenje za tuhu likvidaciju“ na šlemovima i kaže: „Jeste li videli onog malog ustašu? Ubiše ga oni od batina“.

Izlaze ljudi iz podruma, zabezeknuti, preplašeni, slomljeni. Nijedan od civila Srba nije rekao da je bio talac, a pitamo ih sve. Svi su ostali, u nadi da ovako daleko neće doći, ali ih niko – kažu – nije zadržavao tamo. U ponedeljak, 18. novembra, gledamo kolonu od 2.000 ljudi, kako ih ukrcavaju u autobude. Svi Hrvati, ne zna se kuda će.

SLIKA DESETA:  Vučedol (valjda), 3-4 kilometra od grada, seoski put, nepregledna kolona ljudi svih uzrasta i u svim zamislivim stanjima, sa kesama u kojima su najnužnije stvari, čekaju. Pretresaju ih vojni policajci, ljubazni i krajnje korektni. U koloni su i naoružani ljudi koji odlažu oružje, situacija nije napeta; ima nekog opuštanja i razrešenja u atmosferi. Vojnik svakome daje vode, konzervu i hleb. „Kako vam je sada kad je gotovo?“, pita jedan novinar. „Šta je gotovo?“ odgovara žena. „Kuća srušena, nemamo više ništa, vode nas ne znamo kuda; znate šta: toliko su nas tukli i bombardovali da mi s ečini kako smo izgubili razum. Mi nismo normalni ljudi.“ Onda, besno: „Šta je tu, po vama, gotovo?“ Vojnik joj pruža konzervu, a ona kaže: „More goni se i ti i tvoja konzerva!“ Mladić iza nje kaže: „Šta će mi konzerva kad ste mi uzeli otvarač?“

ZAVRŠNA SLIKA VUKOVARA: Tri autobusa novinara stižu u Vukovar u petak 21. novembra. Vođa puta je Vladimir Krasić iz „Borbe“. Leševi smrde do neba, a u sasvim razrušenom hotelu „Dunav“ novinari imaju brifing majora Šljivančanina i večeru: vojnički pasulj za svih 150 ljudi sva srećna servira Ljiljana Bulatović.

RATNI KOMUNIZAM: Jedini srećni ljudi na ruševinama Vukovara su Goran Hadžić, premijer, i Rade Leskovac, ministar za informacije vlade SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. „Bitno je da je Vukovar u našim rukama, a sada ćemo zaedno podići novi lepi grad.“ Održana je odmah i prva zatvorena sednica vlade i g. Hadžić je rekao da će „za koji dan, kad se stanje malo normalizuje, naše sedište premestiti u ovaj razrušeni grad“. Rade Leskovac, međutim, ima radikalnije poglede na stvari: „Moja lična ocena je da su borbei trajale tako dugo, jer se htelo ostaviti dovoljno prostora hrvatskim formacijama da ovde dovlače nove snage. Inače, ovaj rat ne vodi se u Hrvatskoj, već na vekovnim srpskim prostorima. Posle pada Vukovara u ratu ćemo znatno brže napredovati. U našim rukama sada su veliki kombinati – „Borovo“, „Vutekst“ – a nadamo se da će uskoro biti i „Sapionia“ iz Osijeka, jer i Osijek po istorijskim činjenicama pripada srpskom narodu...     

Predložićemo i Skupštini Srbije da donese zakon po kojem će se izdvajati određeni procenat za pomoć ovim srpskim krajevima.“ G. Leskovac je još dodao da očekuje novi front na reci Bosut, jer „nas neprijatelj sa tih položaja bije oružjem koje mu je armija predala“. Pozvao je sve Srbe čije su kuće spaljene i razrušene da nasele ove teritorije, a samo u Baranji ima 17 sela koje treba, veli g. Leskovac, naseliti.

Izveštaji iz Baranje, međutim, još jasnije ocrtavaju sliku „imitacije života“ u ratnom komunizmu koji vlada nekada najbogatijim krajevima Panonske nizije. Selo Bilje, desetak kilometara severoistočno od Osijeka, preko Drave, opustelo je. Od 4.000 stanovnika ostao je manji deo, a i oni žive u strahu: spavaju po više porodica u jednoj kući, sa oružjem, strepeći od svojih i od tuđih, jer vlada bezakonje.  „Susjede, starije ljude od sezdesetak godina, hrvatsko-mađarski brak, pobili su bez suda kao ’doušnike’“, priča izbeglica koji se plaši da kaže ime. „Pečatili smo napuštene hrvatske, mađarske, nemačkekuće, a oni ih poslije par dana opljačkali. A susjedi su se – dok je još bilo telefona – javljali i govorili da se uselimo u njihove kuće, ili da uzmemo što nam treba, prosto nam bilo, jer se oni vratiti neće. Vlast iz Bijelog Manastira nije dala: sami su sve odnijeli. Obitelj Steihler imala je auto-mehaničarski obrt, mašine iz Njemačke, najmodernije; sve su u kamione utovarili i odnijeli. Ko god ode, pljačkaju sve, ne birajući ni po nacionalnoj pripadnosti. Čak i dok je bilo ljudi, ulazili su, nosili i pisali – čekove Privredne banke Zagreb uz osmijeh. A mi smo, pečateći te kuće, naivni, kad popijemo čašicu rakije iz frižidera, ostavljali papirić: ’Taj-i-taj popio jednu rakiju, vratiće pošteno’. Sada hoće da isele cijelo Bilje i presele nas dalje u Baranju; vele, biće još borbi za Osijek, a blizu smo.“

Zaposleni i penzioneri dobili su po 4.000 dinara, svako samo jednom, pre mesec i po  dana, a i to u bonovima. Zaplenjeni autobusivoze besplatno, vozači rade besplatno, sve je besplatno. Gorivo se šaržama takođe deli besplatno. Svađe oko autobusa, lekova u apotekama i ostalog traju stalno između Belog Manastira i drugih mesta. „Sada sve ovisi o snalažljivosti“, kaže izbeglica, „Jer je bezvlašće: Cigančići hodaju okolo sa dvije puške o ramenu, ubit će vas nizašto. Ljudi više ne mogu živjetina svome, sve je mračno, sablasno i izbezumljeno. To je degradacija civilnog društva, demokracije, svega. Vjerujte, zastao sam ovdje u Beogradu i slušao djecu kako se igraju u parku; toga kod nas više nema. Svi se nadamo, ipak, da će nam se vratiti susjedi, jer nam nedostaju – čak i oni koje nismo ni primjećivali.“

Tako ćemo i mi uskoro primetiti da nam nešto nedostaje; žamor dece u parku, komšija za koga nismo ni pitali šta je, „Jadran, plavi, plavi“ kako ga zove naš kolega Dejvid Bajnder, krov na kući, struja, kafana „Turski most“ u Bilju, najbolja u Panoniji (srušena artiljerijom), odraslo muško dete. Zato dobro pogledajte slike Vukovara. Vukovar upozorava na budućnost.  

* Priredila: Žarka Radoja

Komentari[ 0 ]