Tekst jugoslovenskog arhitekte i nekadašnjeg gradonačelnika Beograda Bogdana Bogdanovića, objavljen je u knjizi "Srebrenica - sjećanje za budućnost" koju je izdala sarajevska kancelarija fondacije Hajnrih Bel. U danu sećanja na žrtve genocida u Srebrenici, prenosimo ga uz dozvolu izdavača.
*********************************************************
Nadajmo se da stari, zreli narodi Evrope umeju pamtiti ne samo dane slave već i sramotne noći sopstvene istorije. Takva bi predostrožnost bila više no opravdana jer u tek isteklom dvadesetom stoleću prebrodili smo dve gotovo uzastopne kataklizme. Pamtiti ih – neka je vrsta moralne higijene. I zato, u ime opšteg duševnog zdravlja svesrdno priželjkujem da se već jednom zaboravi davnašnja priča o moralnoj neprikosnovenosti srpskog oružja. Mučne ali svete istine radi, podsećam da je pamćenje ovog zločina jedino moguće izvinjenje. Jer, bar za neke od nas Srba, nije reč samo o istorijskoj sramoti već i o dubokom bolu bratoubilačkog greha.
Sudbina takozvane Srebreničke enklave spada u najsurovire ratne hronike koje poznajem. reč je o drami „zaštićene zone“, koja nikog nije zaštitila, već je samo prikupila one kojima je zaštita bila potrebna i koji će najbestijalnije biti uništeni. Tragedija bi mogla, već na prvi pogled, podsetiti na napetu stravu „Judejskog rata“ Josifa Flavija, s tom razlikom što se u ovom modernom sledu događaja stanovnici –begunci nisu branili, a ipak su na kraju bili saterani u smrtonosni obračun. Famozna zaštićena zona, ta fiktivna oaza sigurnosti, ne samo da nikog nije zaštitila već se odmah po zaposedanju preobratila u poprište besomučnog ubijanja nenaoružanih muškaraca, žena, čak i dece. Okolnosti koje se danas pribiranjem činjenica mogu utvrditi upućuju da u pitanju nije bio samo nekontrolisan izliv nesputane jarosti već i nameran zločin, unapred smišljen i zatim, vojnički vrlo pažljivo, u razaznatljivim etapama izvršen.
Početkom 1995. Radovan Karadžić je nagovestio potpunu blokadu tada još uvek tobože zaštićene sigurnosne zone. Kako je, međutim, ubedljiva reakcija Zapada izostala, onda se po starom, i od Češće krize 1938. isprobanom postupku sukcesivnog okupiranja, igra nastavila. A holandski vojnici, bez ovlašćenja da pruže oružani otpor, a verovatno i dobro preplašeni, uzmakli su da bi se na kraju preobratili Mladićeve taoce. Šestog juna srpska vojska je otpočela neprikrivenu agresiju, koja s egotovo odmah preobratila u masakr. Krvava svetkovina je već 11. jula dostigla vrhunac. Zvuči perverzno koliko i besmisleno docnije objašnjenje holandskog ministra odbrane kako njegovi vojnici nisu imali mandat da brane enklavu već samo da zaplaše napadače!
U svakom slučaju, Ratko Mladić je bio neprikosnoveni žrec krvoločne svetkovine. Šepurio se pred kamerama i deci nesrećnih talaca delio bonbone i čokolade, roditeljski je milovao mališane po kosi, a zatim je njihove očeve i majke, a i njih same predavao dželatima.
Danas su već dobro ispitane i prilično razjašnjene početne faze mnogih kolektivnih zločina jednog, navodno prosvećenog, XX veka. Uvek je fatalan bio podsticaj, prvi udar. On je već na početku bosanske tragedije pristigao iz bratske daljine. Da li iz podruma beogradske Patrijaršije, da li iz srpskog (onda još uvek nominalno jugoslovenskog) Generalštaba, da li iz Srpske akademije nauka i umetnosti, iz svakodnevnih tamošnjih kafenisanja i preklapanja, ili je pak najednom i istovremeno potekao iz svih ovih pomenutih središta šovinističke zaslepljenosti – danas je bezmalo svejedno. Važno je da su se rituali „nacionalisanja“ održavali, prenosili u kafane i kafiće i dobijali oblike, pa i snagu kolektivnog začaravanja. jedan dobar, lavovski deo ondašnje srpske inteligencije, a pogotovo one naše uklete „poluinteligencije“, povinovao se ritmovima mržnje. A ona je odasvud odzvanjala: sa crkvenih predikaonica, sa akademiskih i katedarskih visina, brundala je u sportskom ludilu, a pristizala je tamo gde joj je prvenstveno bilo namenjeno da pristigne... do Mladićevih div-junaka!
Etničko čišćenje – taj danas već zastrašujući uobičajeni pojam, ciničan je eufemizam, prvobitno potekao upravo od onih kojima je fikcija etničke i rasne čistote bila bliska, pa valjda i razumljiva. Izraz se nekako ušunjao u svakodnevni govor i mnogo je puta ponavljan uz potpuno prenebregavanje ishodnog smisla. Olako se zaboravljalo da su reš i pojam izvedeni iz zlog duha Staljinovih „čistki“ i Hitlerovih tehnika postizanja i dostizanja „rasne čistote“. Ovako ili onako, tek u minulom ratu, u srebreničkoj tragediji, ponos srpske rasne supremacije se razigrao do epskog pseudo-besa. I to još pomalo i na neki slavjano –serbsko-ruski način. da, bilo je u kolektivnom orgijanju zlikovaca-počinitelja i nekog usijanog, deseteračkog ludila, za koje je srpsko (inicijalno ipak srbijansko[1]) pseudo-epsko fraziranje ponudilo svoj početni impuls.
[1] Distinkcija srpski/srbijanski teško je prevodiva na moderne pojmove, ali je ipak značajna. „Srpski“ to je etnička odrednica, „srbijanski“ geografsko-etnička. Srbijanci su Srbi iz Srbije, u koje je nesrbijansko srpsko bratstvo i u ovom ratu gledalo sa nekom vrstom gotovo urođenog respekta.
Povezani članci
Oprosti nam, FatimaIdeološki temelji za Magnum crimen u BiH
Bilješke o zaista lošoj komemoraciji
Vučić i Srebrenica
Medijski mehanizam genocida