Prije nekoliko godina, pišući esej o udjelu đavla u opusu velikog Mirka Kovača, dohvatio sam kultnu knjigu Vladimira Bayera „Ugovor s đavlom“, koja će mi s kantunala pasti kao vražjom rukom rastvorena – i još narančastom naljepnicom označena – na 447. stranici, pa onda još na toj stranici i vražjom rukom podvučenom pasusu u kojemu glasoviti Benedikt Carpzov, najveći europski pravni autoritet sedamnaestog stoljeća, podsjeća kako je „pisce koji javno štite čarobnjake Sotona nadahnuo da pišu lijepe knjige“.

Đavo koji mi je Bayerovu knjigu pod noge bacio rastvorenu točno na 447. stranici, koji je sam narančastom naljepnicom označio tu stranicu i svojom rukom na njoj podvukao Carpzovljev pasus o piscima koje nadahnjuje zvao se Igor Mandić.

“Ugovor s đavlom”, fascinantnu studiju velikog hrvatskog pravnika i akademika Vladimira Bayera o progonima vještica i čarobnjaka u Europi i Hrvatskoj, Mandić mi je poklonio davnog jednog zagrebačkog dana prije petnaestak godina, kad sam ga kao učitelja zamolio da govori na predstavljanju knjige mojih istoimenih kolumni iz Globusa.

Cijela izlijepljena malim šarenim naljepnicama, markirana žutim flomasterom i olovkom išarana Igorovim marginalijama, ta je knjiga jedna od onih nekoliko koje su mi stalno na kantunalu i kojima se često vraćam. Jedan od pasusa koje je učitelj podvukao, pored onoga Benedikta Carpzova, jest i misao Svetog Augustina: “Pomoću svojih oštrih osjetila demoni su u stanju mnogo ranije nego ljudi zapaziti izvjesne činjenice, pa javljajući to ljudima proizvode utisak kao da proriču budućnost. Kada ljudi mnogo kasnije, redovitim putem izvještavanja, saznaju da su se ti događaji zaista zbili, oni dolaze do krivog uvjerenja o velikoj moći demona.”

Ja do danas nisam čuo kraću i precizniju biografiju Igora Mandića.

Sve ostalo o Mandiću napisao je on sam, u svojim snažnim i potresnim predsmrtnim dnevnicima, sve o njemu čut ćete i pročitati danas, u nekrolozima i prisjećanjima na giganta hrvatske književne kritike i društvene polemike, velikog čarobnjaka, prznicu i hedonista, nepokolebljivog borca za slobodu mišljenja svojom glavom i pisanja svojom rukom, posljednjeg našeg klasičnog europskog intelektualca s lulom i integritetom.

Sve važno rekao je, međutim, još sveti Augustin.

I Benedikt Carpzov.

Igor Mandić rođen je 20. studenoga 1939. godine, na isti dan kad sam, točno na njegov dvadeset peti rođendan, i sam ugledao svijet. Svoj glasoviti Notes u Vjesniku u srijedu Mandić je počeo pisati 17. travnja 1968., na isti dan na koji ćemo, točno dvadeset pet godina kasnije, u Mirovoj tratoriji utemeljiti nezavisni Feral.

Toliko o demonima.

Adio, učitelju, bila je čast.