Jednom, kad sam imala četiri godine, čovjek je zaustavio auto na ulici ispod balkona moje porodice, izvukao penis iz hlača i pozvao me „da mu se spustim". Isto je uradio i mojoj prijateljici koja je sa mnom razgovarala sa balkona preko puta. Bila sam toliko mala da mi je stolica bila neophodna da vidim svoju prijateljicu iznad balkonske ograde. Bila sam bijesna. Zamahala sam papučama da ga preplašim – da ode.

Kad sam uključila taj incident u esej koji sam objavila (na arapskom u egipatskim novinama) o tome kako sam mnogo puta bila žrtva seksualnih napada, čovjek mi je poslao e-mail, da me pita: „Šta je bilo toliko posebno u vezi tebe kada si imala četiri godine, da bi se bilo ko tebi izložio (na taj način)“

Kao da je mahanje kurcem bio neki kompliment.

Kao da bi djevojčica, od četiri godine, pod bilo kojim okolnostima mogla biti dovoljno „posebna“ da joj se neko na taj način izloži.

Da sam koristila boju da obilježim koji dijelovi mog tijela su ikad bili „uhvaćeni,“ uštinuti, ili na neki drugi način dodirnuti bez moje saglasnosti, svaki dio moga tijela bi bio pokriven bojom.

Ali opet, najviše sam bijesna na čovjeka koji se meni i mojoj prijateljici onako izložio.

Šta ako umjesto što slamamo divljinu u njima u polu divljim konjima, djevojke učimo koliko je moćno biti opasna?

Otkrila sam šta je muzika kada sam imala oko devet godina. Bilo je to 1976. u Londonu i provodila sam sate sa malim, žutim tranzistorom „zaglavljenim“ u ušima. Brzo sam naučila da dječaci skoro uvijek imaju pravo da bjesne. Punk mi je odvukao svaki trag pažnje, zahvaljujući radiju sa slabim zvukom, zaljubila sam se u Siouxsie Sioux i njene Banshees. I koliko da sam snažno odgovarala na Siouxsie, i više na bijes i pukotine punk-a, bilo je očigledno da su većina pankera koji su vrištali po mojim ušima bili muškarci. Gdje su bile žene?

Šta bi bilo kada bi govorili djevojkama da „eruptiraju“?

Spisateljica Ursula K. Le Guin umrla je dan prije nego je sud osudio bivšeg gimnastičara iz SAD i doktora državnog Univerziteta u Mičigenu, Larryja Nassara na 40 – 175 godina zatvora zbog seksualnog napada.

Tokom suđenja, više od 150 žena i djevojaka je došlo sa optužbama za (seksualne) zloupotrebe. Na početku obraćanja 1986. godine na koledžu Bryn Mawr, Le Guin je mogla da govori u ime svake žene koja je pročitala izjavu o uticaju žrtava u presudi Nassaru.

„Mi smo vulkani. Kada mi, žene, ponudimo naše iskustvo kao našu istinu, kao ljudsku istinu, sve se karte mijenjaju. Evo novih vulkana", reče Le Guin. „To je ono što hoću – hoću da vam čujem erupciju! “

„Vi, omladino Mount St. Helenses-a, koji ne znate za moć u sebi! Hoću da vas čujem!“, govorila je Le Guin, obraćajući se ženskim maturantima.

Dakle, šta zadržava djevojke da spoznaju moć u sebi?

Roditelji, prijatelji i nastavnici uništavaju tu moć. Od veoma mladog doba djevojčicama širom svijeta govore da su ranjive i slabe. Do 10 godine, istraživanje pokazuje da one u to zaista vjeruju. Nasuprot tome, dječaci su hranjeni stereotipom da su jaki i nezavisni. I zaista, svijet stvaraju muškarci za muškarce: upravo na ovo mislimo kada govorimo o patrijarhatu. Ti nalazi su proizašli iz istraživanja 15 zemalja, uključujući Sjedinjene Države, Belgiju, Kinu, Egipat, Indiju, Keniju i Nigeriju.

Učimo djevojčice da kapituliraju, navodno za njihovo dobro, ali bubnjanje koncepta podređenosti u njihove glave dolazi s visokim cijenama: za djevojke, dvostruko je veća šansa da dožive depresiju do 16. godine, veća šansa da stupe u brak dok su djeca, a stopa HIV-a kod žena je veća nego kod muškaraca.

Kao rezultat toga, ostavljamo djevojke potpuno nepripremljene za krizu koja dolazi kako rastu. Ono što je naročito okrutno jeste da (posebno) na zapadu, društvo sve više hrani djevojčice sa “možete učiniti sve”, dok patrijarhat ostaje netaknut. One to ne mogu. I one moraju znati zašto.

Djevojke se svuda suočavaju sa potresom patrijarhata. Ali kada se “udaju” za druge oblike represije, postaje naročito brutalno. U Sjedinjenim Državama rodni rasizam znači da su žrtve koje su optužile R. Keli za seksualni napad uglavnom ignorisane jer su crnkinje.

To znači, da se već od pete godine mlade crne djevojke posmatraju manje kao djeca i više kao odrasle kada je u pitanju disciplina u školama. Sve devojke kažnjavaju zbog ponašanja koje se smatra „neženstvenim”, ali rasističko društvo koje zanemaruje i maltretira crne djevojke i koje im negira njihovu ženstvenost, također ih kažnjava kad reaguju.

Kako patrijarhat omota svoje pipke u sve više i više oblika ugnjetavanja, prostor za djevojački bijes se smanjuje. Tako opravdana i pravedna reakcija na nepravdu postaje privilegija.

U januaru sam najavila na Twitter-u da imam namjeru pisati o djevojkama i bijesu. Odmah su odgovarale žene iz cijelog svijeta. Neke su rekle da su djevojke već rođene sa dovoljno bijesa i da ga samo moramo njegovati. Neke su rekle da bi voljele da su već naučene bijesu umjesto što im pričaju o toj moći sad kad su već odrasli.

Neke su rekle da su još uvijek učile kako da vrište, dok su neke govorile kako su ih majke sa željom lišavanja bijesa slale na časove samoodbrane u osnovnoj školi.

Muškarci su, naravno, bili više uznemireni i oslabljeni nego osnaženi. To je dobra stvar. Nismo ovdje da ugodimo patrijarhatu. Neudobnost znači da se ispituje nečija privilegija. I u svakom slučaju, već odavno ne računamo na  #NisuSviMuškarciIsti krdo. To su oni ljudi koji se žale da su jedni od “dobrih”, a i dalje ne čine ništa da razbijaju patrijarhalni sistem od kojeg oni imaju koristi.

Da bi pobijedili patrijarhat, moramo početi rano. Zamislite kurikulum koji uključuje lekcije o značaju bijesa, različite načine izražavanja i lekcije o tome kako ga koristiti. Zamislite, ozbiljno, kakav bi izgledao plan kurikuluma ”bijes za djevojke”. Na primjer, ako bi ja napisala jedan, on bi uključivao pjesmu June Jordan, “Pjesma o mojim pravima“, u kojoj ona briljantno i lijepo objašnjava kako se seksualno nasilje ukrštava sa mizoginijom, rasizmom, kolonijalizmom i ratom.

Želim da iz flašice (od ranog djetinjstva) nahranim svaku djevojčicu bijesom, tako da joj učvrstim kosti i mišiće! Hoću da se uvija, da osjeća moć kako raste u njoj dok iz djeteta izrasta u mladu ženu.

Predugo, muškarci su nas nazivali imenima osmišljenim za uvrede, ali takođe imenima koja podrazumijevaju da smo suviše ljute da bi bile shvaćene za ozbiljno: Femi-nacista, poludjela lopta, poremećeni feminista, kučka, histerična, vještica. Da, ja sam sve nabrojano. Drugim riječima, ja sam ljuta žena. I ljute žene su slobodne žene.

Mona Eltahawy je feministkinja, spisateljica i javna govornica koja živi na relaciji Njujork – Kairo. Autorica je knjige “Marame i djevičnjak: Zašto Bliski Istok zahtjeva seksualnu revoluciju.”

* Prevela Hana Barczyk za portal zamisli.ba