Jutro nakon tog povijesnog događaja razgovarao sam s prijateljem iz Dubrovnika. “Znaš li kako se po novom zove koalicijska vlast u Dubrovniku?“ zapitao me je s vrata, a onda odmah izrekao i odgovor: “Zove se golfska struja.“
Ta dosjetka − skovana u prvih desetak sati nakon što je u Dubrovniku konstituirana nova vlast – samo je jedna od desetak zgađenih, sarkastičnih ili jetkih crnohumornih komentara koja sam u prvih 48 sati pročitao o novoj, povijesnoj crno-crvenoj koaliciji pod Srđem.
U ovih dvadeset i kusur godina mnogo su toga hrvatski političari napravili da bi građanima ogadili i politiku i sebe. Uzimali su mito, gazili principe, skakali sebi u usta, stranački kadrovirali, zapošljavali rodbinu i ulazili u najneprirodnije koalicijske kombinacije. Pa ipak, malo toga što se u hrvatskoj politici dogodilo u ovih četvrt stoljeća bilo je toliko vrijedno prezira kao ova postizborna akrobacija kojom su tri ideološki nespojive stranke (SDP, HNS i HDZ) podijelile na fete raguzejsku postizbornu tortu.
GRAD JE UŠAO U POVIJEST
Takozvanim “dubrovačkim dogovorom“, dvije stranke Kukuriku koalicije (HNS I SDP) te njihova ljuta nemeza HDZ u Dubrovniku su i formalno stupile u postizbornu koaliciju. Temelj je te postizborne koalicije dogovor o podjeli fotelja u kojem je Kukuriku-blok prepustio HDZ-u mjesto predsjednika Gradskog vijeća, koje će voditi HDZ-ovac Niko Bulić. Istodobno, HDZ je pristao uzeti dvoje Kukuriku-ljudi za zamjenike Buliću, te se obvezao biti kooperativan i glasati za Vlahušićeve odluke.
Dubrovnik je tako ušao u povijest kao prvi grad u kojem se dogodila pokatkad zagovarana, ali u praksi nikad realizirana velika koalicija materije i antimaterije, “partizana” i “domobrana“, crvenih i crnih − SDP-a i HDZ-a. Tog dana na sjednici – kako čitamo – vijećnici su se ispričavali vlastitim biračima. S pulpita su tronutim glasom objašnjavali da glasaju za “ovo“ jer nemaju izbora. A činjenica da “nemaju izbora“ svodila se na jednu jednostavnu stvar: da nisu izglasali ovaj gosparski ideološki incest, Vlahušić i dubrovački SDP-ovci ili ne bi mogli konstituirati gradski parlament, ili bi morali tri glasa spasa tražiti od Laburista i liste “Srđ je naš“.
Ni u jednom ni u drugom slučaju ne bi uspjeli do fatalnog roka 22. kolovoza izglasati u Gradskom vijeću famozni Plan uređenja za plato Srđa, te uplaniti stotine vikendica i jedno majušno golf-igralište na “dubrovački Marjan“. A da to nisu stigli učiniti do 22. kolovoza, istekao bi rok i trebalo bi sve iz početka. Tako su proceduralna preša, interes krupnoga građevinskog developera i golferska ognjica naveli dubrovačku političku elitu da zaborave epske razmirice, teški i povišeni ideološki rječnik, te ih natjerali da se poput kučića sabiju pod isti kišobran i odrade što imaju odraditi za svog faktičkog poslodavca, gospodina Frankela.
Naravno, svi oni koji su sudjelovali u ovoj dubrovačkoj političkoj prljavštini dobro će paziti da se ona što brže zaboravi i da ostane izolirana, kako ne bi inficirala ostatak političkog prostora. I oni “lijevi“ i oni “desni“ u ovoj priči dobro će paziti da tijekom idućih mjeseci naoštre ideološke bodlje i pokažu da su u zbilji stvarni puritanci “svoje stvari“.
Kukuriku i HDZ opet će se u idućim tjednima svađati oko nebitnih tema poput zdravstvenog odgoja, izručenja udbaša i smrzavanja zametaka. Ispucavat će prema nama političke prskalice i zavoditi nas. Jedni će nas zavoditi defiliranjem u prideu, davanjem ordenja Oliveru Stoneu i obilnim financiranjem lijevo-alternativnog tiska. Drugi će nas zavoditi sjedeći u prvom redu u katedrali, gromko atakirajući na “skojevce“ i “omladince“, pozivanjem na obiteljske vrijednosti, tradicionalnu obitelj i lustraciju.
Jako će se potruditi da se dubrovački “veliki dogovor“ zaboravi i da se vic o golfskoj struji ne proširi previše. No, drugi put kad vas počnu spopadati crvenim i crnim, idući put kad se kampanja počne voditi oko seksa, pišulinaca, kondoma, Bleiburga, biskupskih poslanica i odgojnih kurikuluma, vi se samo trebate prisjetiti te subote i te nepodnošljive lakoće kojom su ti mrski dušmani koalirali.
Naravno, onaj koji bi htio braniti dubrovačku političku blamažu mogao bi je braniti argumentom kako je riječ o lokalnoj političkoj razini, gdje ionako nema mnogo ideologije i gdje u središtu brige trebaju biti svakodnevni, otrcano obični, neideološki problemi građana. U načelu, ja se s tim mogu složiti, i doista mislim da bi i konzervativci i liberali trebali držati glave zajedno kad su posrijedi kanalizacijske cijevi, lukobran, park ili vrtić. Međutim, taj inače prihvatljiv argument u dubrovačkom slučaju ne drži vodu, i to iz barem dva razloga.
IZBOR BUDUĆNOSTI
Prvi je razlog taj što projekt Frenkel & Brinar nije i nikad neće biti neideološko pitanje. Tim projektom Dubrovnik strateški bira kakvoj budućnosti ide, hoće li njegov prostor kontrolirati građani ili jedan monopolistički poduzetnik, hoće li od njegove ljepote plodove ubirati Vlaho i Kata ili engleske frizerke, te hoće li vlastiti prostor uložiti u zanimljive sadržaje i dugu sezonu ili u veliku spavaonicu u kojoj će jedan furešt drugom iznajmljivati vile. Stoga SDP i HDZ glasajući za “golfsku struju“ nisu glasali za neku ideološki neutralnu komunalnu odluku.
Oni su – u podjednakoj mjeri – izdali vlastite deklarativne ideologije. SDP je izdao jer je pljunuo na javno dobro i javni prostor, te samim tim pljunuo na vrednote ljevice. HDZ jer je pljunuo na identitet prostora − dakle, nešto što bi trebalo biti važno konzervativnoj nacionalnoj stranci. SDP je u Dubrovniku još jednom pokazao da ni po čemu nije ljevica, a HDZ je pokazao da ni po čemu nije patriotska, nacionalna stranka.
Nisu to demonstrirali samom činjenicom što JESU koalirali uzajamno: u drugim okolnostima, ta je koalicija i mogla biti legitimna. Demonstrirali su to razlogom ZAŠTO su koalirali. Jer, taj razlog − a znamo koji je − ne može podržavati ni stvarni ljevičar, ni stvarni patriot.
I tu dolazimo do posljednjeg, možda najgorčeg aspekta “golfske struje“. Naime, u ovih sedamnaest godina od rata do danas postojali su toliki razlozi koji su mogli biti razlog da se “crveni“ i “crni“ uhvate za isti štap. U ovih dvadeset godina nismo dočekali da se SDP i HDZ koalicijski združe kad je trebalo spašavati ni ribare, ni agrar, ni škverove, ni kad je trebalo iščistiti ratne zločince, ni kad je trebalo braniti manjinska prava.
Ni jedna stvarno bitna vrednota, ni jedna stvarno ugrožena skupina nije bila toliko važna da “lijeve“ i “desne“ ponuka na suradnju. Tek sada − kad nas nekoliko tjedana dijeli od belaja za jednog krupnog investitora − neumitna sila rokova natjerala je crne i crvene da zaborave kondome, lezbe, blajburge i perkoviće.
Ne znam kako se vi osjećate s tim u vezi. Ja se – iskreno − osjećam bijedno.
