Ovih dana često se čuje pitanje: “Nije li strašan taj antisemitizam u Mađarskoj?” Pa, svakako jest. Antisemitizam u mojoj nesretnoj zemlji igra disproporcionalno veliku ulogu u politici i medijima, prožima svaki kutak svakodnevnog, “pučkog” mnijenja. Glasine, tračevi i kavanske rasprave pune su ga. Kada prolazite pored ljudi koji čavrljaju na ulici, vrlo često čujete riječ “Židovi”. Nekoć, Mađari bi konspirativno snizili glas kada bi izgovorili riječ “Židov” (antisemitizam je smatran dokazom loših manira), no te su inhibicije danas odavnoodbačene.

Priznavši sve to, a uzimajući u obzir i postojanje snažne ekstremno desne stranke (ako ih nazovete neonacistima, tužit će vas, a mađarski će vam sudovi odrediti novčanu kaznu), koja u istraživanjima javnog mnijenja dobiva svega nekoliko postotaka manje od socijalista, koji su glavna oporbena stranka, ali i odsutnost odlučne antifašističke borbe, ipak ne mislim da je mađarska pozicija po tom pitanju toliko posebna kakvom se na prvi pogled čini. Posrijedi je samo pitanje stupnja, opće karakteristike ostaju iste.

Situacija je, naravno, različita od one iz 1920-ih. Tada su nacisti i njihovi fašistički ili, jednostavno, reakcionarni saveznici napadali Židove u prilično iskrenom uvjerenju da predstavljaju stvarnu i ozbiljnu društvenu silu. Nadalje, za razliku od danas, tada je postojala i moćna antifašistička sila u obliku međunarodnog komunističkog pokreta i tada još ne sasvim kontrarevolucionarnog Sovjetskog Saveza, u kojemu su Židovi igrali važnu ulogu. A da i ne spominjemo “korozivnu” modernističku kulturu koja je dovodila u pitanje sve što je konzervativcima sveto i drago – od Sexpola do avangarde, od Brechta do Lukácsa, Korscha, Landauera, Blocha, Gramscija, Trockog, Babela, Majakovskog itd. Tada je dakle doista postajala ozbiljna opozicijska ili neprijateljska kultura i stvaran neprijatelj postojećeg sustava.

Antisemitizam je tada morao biti formuliran u konzervativnim kategorijama, povezanima s tradicijom, no prije svega je bilo potrebno naturalizirati ga nekako u skladu s duhom imperijalističke ere, kada su vladajući odnosi moći objašnjeni i pravdani rasnim argumentima. Predfašistički reakcionari tijekom posljednjih desetljeće devetnaestog stoljeća uložili su goleme napore u objašnjavanje subverzije, razdora, društvene dekompozicije i dekadencije rasnom degeneracijom (miješanjem rasa i društvenim usponom rasno inferiornih “Azijata”).

Ta matrica već je bila čvrsto uspostavljena kada su nacisti stupili na scenu, pa su i svoju militantnu kontrarevolucionarnu poruku morali smjestiti unutar njezinih okvira. To je njihovu programu dalo jasnoću, ali je istovremeno skrivalo i njegovu specifičnost u odnosu na njihove staromodnije nacionalističke i imperijalističke saveznike – Ludendorffe i Hindenburge, ali i u odnosu na osiromašene i očajne pruske plemiće i javne službenike. Jer uobičajena konzervativna strategija naturalizacije svega društvenog i historijskog ne objašnjava u cijelosti ideološku strategiju nacionalsocijalizma.

Postoji “racionalno jezgro” u onome što je Ernst Nolte kazao o “nacionalnoj revoluciji” u Njemačkoj: ona je uistinu bila preventivan, anticipatoran udar na komunizam. Nacisti su napustili uobičajenu konzervativnu retoriku pukog nijekanja klasne borbe posredstvom standardnih organicističkih argumenata koji su poznati još iz antičkog Rima. Umjesto toga, razumjevši Marxa bar napola, ispravno su identificirali apstraktni i impersonalni karakter kapitala, kao i presudnu činjenicu da se komunizam, za razliku od ranijih revolucionarnih pokreta, svome neprijatelju (kapitalu) suprotstavlja na istoj razini apstrakcije (totalitet suprotstavljen totalitetu, bar na metaforičkoj razini). Nacisti su tu dvostruku apstrakciju uspjeli personalizirati njezinim utjelovljenjem u jednoj populaciji bez države, populaciji koju su smatrali “kozmopolitskom” i “bez korijena”, takoreći “narodom apstrakcije” – neatletskim, cerebralnim, nemilitantnim narodom, koji opstaje zahvaljujući razumu i tvrdoglavom mesijanizmu, a ne uz pomoći fizičke sile.

Auschwitz i rođenje države Izrael sve su to promijenili. Iako i dalje postoji velika židovska dijaspora – u Europi uglavnom u Mađarskoj, gdje Židovi nisu recentni imigranti nego odavno čine dio povijesnog gradskog stanovništva (religiozni Židovi iz ruralnih krajeva ubijeni su 1944/45.) – Židovi su postali nacija poput svake druge. A njihova nova država – militarizirana i nacionalistička opkoljena tvrđava – obilježena je predvidivo ratnim mentalitetom i tako predstavlja suštu opreku tradicionalnom mitu o židovstvu.

Nasuprot priglupoj neonacističkoj legendi o Židovima kao “stvarnim pobjednicima” Drugog svjetskog rata, židovski je narod u Europi doista uništen. U stotinama tisuća kuća koje su Židovi izgradili danas drugi žive svoje živote, a njihovi nekadašnji stanari su zaboravljeni. Nema ama baš nikakva polazišta za govor o bilo kakvoj “židovskoj prijetnji” u Europi danas.

Moramo reći i nekoliko riječi o “anticionizmu”, poziciji koja je najrasprostranjenija upravo na ljevici. “Anticionizam” je savršeno opravdan ako se cionizam smatra onime što doista jest i ničim više od toga – tek jednom verzijom nacionalizma, kojemu se suprotstavljamo i u svim njegovim ostalim oblicima. Postoje, naravno, političke razlike između nacionalizma snažnih i nacionalizma slabih, no čak i potonji – iako razumljiviji – teško da predstavlja rješenje za ugnjetavanje i nepravdu. Svi znamo za bezbroj povijesnih slučajeva kada su slabi postali snažnima i vice versa, a ti nekoć slabi rijetko su se na moći pokazali velikodušnijima i milostivijima od svojih nekadašnjih mučitelja. (To vrijedi i za izraelske nacionaliste.) Internacionalizam možda više nije u modi, ali po mome mišljenju, predstavlja tradiciju radničkog pokreta koju je nužno očuvati ili, točnije, ponovno oživjeti.

No osim holokausta i činjenice postojanja izraelske države, prije svega su kontrarevolucionarni obrat i propast svjetskog komunističkog pokreta zaslužni za promjenu usmjerenja današnjeg antisemitizma. Jedan njegov prilično osebujan aspekt Robert Kurz i drugi identificirali su kao “strukturni antisemitizam”, pod čime se misli na varijantu mutnog (u njemačkom govornom području nazvan “skraćenim” – verkürzt) antikapitalizma usmjerenog posebno protiv sfere cirkulacije, bankarstva, “špekulacije”, financija itd. Iako je taj strukturni antisemitizam poznat još iz kontrarevolucionarnog “antikapitalizma” 1920-ih, u današnjoj izvedbi nije nužno povezan s “Židovima” kao etničkom ili rasnom grupom. No nacionalsocijalizmu je ipak sličan po usredotočenosti na tajne zavjere i diktat okultnih, skrivenih elita, kojom se analiza procesâ zamjenjuje pretpostavkom o ključnoj ulozi subjektivne volje “zavjerenika” – objektivirano se tako zamjenjuje personalnim. Srednjovjekovno proklinjanje lihvarstva ovdje zamjenjuje razumijevanje modernog kapitalizma – a taj kontinuitet doista jest fašistički. Činjenica da se često može čuti kako se suvremeni kapitalizam naziva “Wall Street režimom” u tom je pogledu vrlo indikativna.

Neke se stvari dakle ne mijenjaju. I to je razlog zašto je slučaj Mađarske ipak važan.

Čovjek bi pomislilo da će antikomunizam državne propagande desne vlasti u Mađarskoj biti usmjeren protiv ustrajnih nastavaka birokratiziranog državnog kapitalizma sovjetskog tipa, no to nije slučaj. Glavna meta – kao i prije 1989. – i dalje je Nova ljevica i zapadnoeuropski revolt iz perioda od 1968. do 1977. godine i njihovi simpatizeri u Istočnoj Europi. Mržnja se usmjerava protiv svjetonazora naslijeđenog od 1968., protiv novog egalitarizma koji se očituje u feminizmu, antirasizmu, oslobođenju gayjeva, antikolonijalizmu, antimilitarizmu i sličnome; koji se zrcali i u sklonosti avangardnoj literaturi i umjetnosti, sa sveprisutnim tragom mirisa marihuane. Taj skup fenomena onda se izjednačava s liberalizmom. U očima agitpropa i njegovih aparatčika svi ti protagonisti predstavljaju agente razgradnje, dio ofenzive protiv zdravlja nacije (i moralnog i fizičkog), fenomene univerzalnog stranog (“strukturni antisemitizam”). No to je karakteristično fašistički trop: za tu grupu, liberalizam i marksizam na neki su način identični, kao što su identični i kapitalizam i komunizam, a i jedno i drugo, ponovno, predstavljaju ono univerzalno strano.

Prema toj logici, put izlaska iz navodnog “judeo-kapitalizma” tako bi navodno predstavljao podjednako “židovski” komunizam, sa svim njegovim razornim slobodama životnih stilova, pa stoga stvarnog izlaza zapravo i nema. Vladavinu apstrakcije – kapitala, ali i njegove komunističke kritike na adekvatnoj razini apstrakcije – tako se “analizira” ili “dekonstruira” na način da se dospijeva do tobože “konkretnog”, do opskurnih, skrivenih grupa ljudi smještenih izvan navodno “prirodnih” zajednica (te skrivene grupe navodno čine liberali, kozmopoliti, internacionalisti, eurofili, bankari, komunisti, anarhisti, lezbe itd.), za koje se pretpostavlja da moraju posjedovati i zajedničku empirijsku (tj. biološku) pozadinu. Budući da ne može svatko biti pripadnik te ekskluzivne i misteriozne grupe ljudi s neprirodnim (ne-etničkim) sklonostima – jer “prirodni” su ljudi (članovi etnija u Durkheimovom smislu) iz nje isključeni – oni moraju pripadati univerzalno stranom. Kako se pripadnike te grupe ipak ne može uvijek svesti na Židove (oni su samo “židovoliki”), antisemitizam postaje prikladno mutan i raznolik, a time i korisno imuniziran na optužbe za podgrijavanje nacizma i fašizma. Suvremeni antisemitizam tako sretno klizi između krutog rasizma i plinovitih generalizacija o svemu što se radikalnim konzervativcima čini pojavnim oblikom dekadencije. Jedan ćete dan slušati o “židovskom vonju”, a već sljedeći o nepočešljanim, bradatim i prljavim ljevičarima; veze postoje samo na razini desnog imaginarija i nikad se otvoreno ne iznose. U nekim ćete prilikama slušati teze o “razumljivoj” poslušnosti židovskih intelektualaca sovjetskom komunizmu – pošto su bili žrtve progona potražili su utočište u nominalno internacionalističkom režimu; a već u drugoj o “razumljivoj” ali žalosnoj sklonosti židovskih intelektualaca “Europi” ili “Zapadu” kao takvom – pošto se iracionalno boje svake naznake snažne samosvijesti “nacije-domaćina” u kojoj žive. To je onda, opet sasvim “razumljivo”, uzrok njihova navodnog afiniteta za sve neprirodno – posebno za feminizam i prava homoseksualaca.

Drugim riječima, sve se svodi na tvrdnju da ne postoji izlaz iz kapitalizma. A ni grijesi tog kapitalizma ne pripadaju “nama”, baš kao ni opasnosti koje bi donijele eventualne društvene promjene. I jedno i drugo uvijek je stranog podrijetla.

Suvremeni antisemitizam je dakle prema financijskom kapitalu “kritičan” na istim osnovama na kojima odbacuje njegove alternative. On više ne posjeduje “buntovni”, kontrarevolucionarni naboj nacionalsocijalizma, konzervativniji je (jer ga ne ugrožava Komunistička Internacionala), ali njegova funkcija podrške postojećem društvenom sustavu ostaje nepromijenjena – ta funkcija je apsolutno permanentna. A ako pritom poneki Židov izgubi posao ili je prisiljen emigrirati, ili – ako ipak ostaje – mora trpjeti prizore bijesnih gomila koje jednoglasno uzvikuju parole o “prljavim Židovima!“, koga briga?

S engleskog za Le Mond Diplomatique preveo: Stipe Ćurković

*G. M. Tamás mađarski je filozof i politički aktivist. Tijekom 1970-ih i 1980-ih liberalni disident, od sredine 1990-ih, pod dojmom tranzicijske devastacije zemlje, sve se više primiče marksističkim pozicijama. Danas je istaknuti – ali i uvelike ostracirani – protivnik autoritarno desne politike mađarskog premijera Viktora Orbána.