Italiji bi trebalo da ide dobro. Za razliku od Britanije, ona izvozi značajno više u svet nego što uvozi, dok njena vlada troši manje (isključujući isplate kamata) nego što dobija poreza. Ali ipak Italija stagnira, a njeno stanovništvo je u stanju revolta usled dve izgubljene decenije.
Iako jeste istina da su Italiji ozbiljno potrebne reforme, oni koji svaljuju krivicu zbog stagnacije na domaće neefikasnosti i korupciju, moraju objasniti zašto je Italija rasla tako brzo tokom posleratnog perioda do ulaska u evrozonu. Da li je njena vlada i državno uređenje bila efikasnija i sposobnija sedamdesetih i osamdesetih godina? Teško.
Razlog za nevolje Italije je njeno članstvo u užasno osmišljenoj monetarnoj uniji, evrozoni, u kojoj italijanska ekonomija ne može da diše i koju nemačke vlade redom odbijaju da reformišu.
Grčki narod je 2015. godine izabrao progresivnu, evropeističku vladu sa mandatom da zahteva novi dogovor sa evrozonom. Tokom šest meseci, pod vođstvom nemačke vlade, Evropska unija i njena centralna banka su nas smrvile. Par meseci kasnije, novinar italijanskih dnevnih novina „Corriere della Sera“ pitale su me da li mislim da je evropska demokratija ugrožena. Odgovorio sam: „Grčka se predala, ali evropska demokratija je ta koja je smrtno ranjena. Osim ako Evropljani ne shvate da njihovu ekonomiju vode neizabrane i nepouzdane pseudo-tehnokrate, praveći ogromnu grešku za greškom, naša demokratija će ostati tračak naše kolektivne mašte.“
Od tada, vlada italijanske demokratske partije koja se zalaže za establišment, uvela je, jednu za drugom, politike koje su neizabrane birokrate EU zahtevale. Rezultat je bio još stagnacije. I tako, u martu, nacionalni izbori doneli su apsolutnu parlamentarnu većinu dvema partijama protiv establišmenta koje su, uprkos razlikama, delile sumnje u vezi sa članstvom Italije u evrozoni i neprijateljstvu prema migrantima. Bila je to gorka žetva odsutnih izgleda i uvele nade.
Nakon par nedelja nekakve postizborne pijace uobičajene u zemljama kao što su Italija i Nemačka, vođe Pokreta 5 zvezdica i Severne lige, Luiđi di Majo i Mateo Salvini, postigli su dogovor o formiranju vlade. Ali avaj, predsednik Serđo Matarela iskoristio je moć koju mu je dodelio italijanski ustav da spreči formiranje te vlade, i umesto toga, predao mandat tehnokrati, bivšem radniku MMF-a, koji nema nikakve šanse da dobije izglasano poverenje u parlamentu.
Da je Matarela odbio da postavi Salvinija za ministra unutrašnjih poslova, iz besa zbog njegovog obećanja da protera 500 000 migranata iz Italije, bio bih spreman da ga podržim. Ali ne, predsednik nije imao takve sumnje. Ni u jednom trenutku nije razmatrao da stavi veto na ideju da evropska zemlja pošalje svoje bezbednosne snage da opkoli stotine hiljada ljudi, stavi ih u kaveze i strpa u vozove, autobuse i brodove i pošalje ih bogzna gde.
Ne, Matarela je izabrao da se suprotstavi apsolutnoj većini donosilaca zakona iz drugačijeg razloga: njegovog neodobravanja imenovanog ministra finansija. Zašto? Zato što je pomenuti gospodin, iako potpuno kvalifikovan za taj posao, i uprkos svom izjašnjavanju da bi poštovao pravila EU, u prošlosti iskazao sumnju u arhitekturu evrozone i favorizovao plan izlaska iz EU za slučaj da je bio potreban. To je bilo kao da je Matarela izjavio da razumnost imenovanog ministra finansija stvara osnov za njegovo udaljavanje sa funkcije.
Ono što je upečatljivo je to da nema mislećeg ekonomiste bilo gde u svetu koji ne deli zabrinutost zbog nedostataka arhitekture evrozone. Nijedan razuman ministar finansija ne bi propustio da napravi plan za izlazak iz evrozone. Zaista, svestan sam da nemačko ministarstvo finansija, Evropska centralna banka i svaka veća banka i korporacija imaju plan za potencijalni izlazak Italije, čak i Nemačke iz evrozone. Da li nam Matarela govori da je italijanskom ministru finansija zabranjeno da misli o takvom planu?
Van njegovog moralnog poraza da se suprotstavi mizantropiji industrijskih razmera Lige, predsednik je napravio grubu taktičku grešku: pao je pravo u Salvinijevu zamku. Formiranje još jedne „tehničke“ vlade, pod bivšim aparatčikom MMF-a, fantastičan je poklon Salvinijevoj partiji.
Salvini je tajno balavio nad idejom o još jednim izborima – na kojima će se boriti ne kao mizantropski, separatistički populista kakav jeste, već kao branilac demokratije protiv dubokog establišmenta. Već je zakuvao poziciju moralne superiornosti rečima: „Italija nije kolonija, mi nismo robovi Nemaca, Francuza, širenja niti finansija.“
Ako se Matarela teši činjenicom da su prethodni italijanski predsednici uspevali da uspostave tehničke vlade koje su radile posao establišmenta (tako „uspešno“ da je politički centar zemlje implodirao), grdno se vara. Ovoga puta on, za razliku od svojih prethodnika, nema parlamentarnu većinu da usvoji budžet ili izglasa poverenje svojoj izabranoj vladi. Tako je predsednik prisiljen da raspiše nove izbore koji će, zbog njegovog moralnog posrnuća i grube taktičke greške, vratiti još jaču većinu za ksenofobične političke snage Italije, moguće u savezu sa oslabljenom partijom Napred Italijo Silvija Berluskonija.
I šta onda, predsedniče Matarela?
*Janis Varufakis je suosnivač DiEM25 (Pokret za demokratiju u Evropi 2025). Takođe je i bivši ministar finansija Grčke.