Piše: Branislav Zukić | 29/04/2014 | 18:39 |
O fudbalu u Srba gotovo je bespredmetno bilo šta pisati – ako ga i ima, nalazi se već dosta dugo u stanju duboke kome. Deo populacije (sve manji) još uvek nalazi zanimljivim mrčenje kožne mešine po poljanama Srbijice, dok je ogromnoj većini građana fokus prebačen na elementarno preživljavanje, pa za dangubljenja poput fudbala nemaju ni vremena ni živaca. Desi se, ipak, s méne pa na uštap, da poneka fudbalaska vest uzburka duhove i zatalasa javnost. To po pravilu nisu sjajne utakmice, fer potezi ili vanserijske majstorije igrača, već događaji koji su uglavnom u indirektnoj vezi sa naj(ne)važnijom sporednom stvari na svetu.
Poslednji takav skandal dogodio se o Vaskrsu (znam šta ste radili prošlog) leta gospodnjeg 2014. Uvažavajući naglašenu religioznost Soraba (po čemu smo oduvek poznati) ljudi iz Fudbalskog saveza Srbije (FSS) pomerili su datum odigravanja utakmica 24. i 25. kola Jelen super lige (valjda se takmičenje tako zove), sa namerom da lopte miruju tokom uskršnjih praznika. Time se izašlo u susret, između ostalog, i brojnoj grupi posvećenih i iskrenih hrišćana, koja godinama unazad traži zabranu igranja fudbala u dane velikog verskog praznika. Pogodićete, radi se o navijačima, suptilnim dušama fanatično odanim ljubavi prema bližnjem i (naročito) neprijatelju svom, krotkoj skupini bogougodnih misionara koja u velikim grupama krstari Srbijom i gde god se pojavi ostavi dubok i neizbrisiv trag. Dobro, možda su u toj svojoj misiji nekada previše istrajni, pa dođe do rasprave ili čak tuče, ali baš zbog toga je poželjno da u uskršnju subotu i nedelju svi ostanu kod kuće, jer nije lepo nekome slomiti dasku o leđa, slupati flašu o glavu ili odbiti bubrege u dane kada se slavi vaskrsenje Hristovo.
Potez FSS promptno je pozdravila i Srpska pravoslavna crkva, kroz intervju protoprezvitera stavrofora dr Velibora Džomića, dat beogradskoj „Politici“. Dr Džomić nas, kroz citiranje dêla velikosubotnjeg liturgijskog tropara, za svaki slučaj, podseća zašto igranje i gledanje fudbala nije najpoželjnie – „neka umukne svako telo čovečije i neka u sebi stoji sa strahom i trepetom, i ništa zemaljsko neka ne pomišlja, jer Car careva i Gospodar gospodara dolazi da bude zaklan i dade sebe za hranu vernima…” A nedoumicu oko jurenja za naduvanom mešinom baš na Vaskrs, u Kraljevini Jugoslaviji (običaju redovno upražnjavanom) , uvaženi gospodin Džomić lakonski rešava – dugo je, veli, proučavao spise istorijske i došao do zaključka da to nije bila uzor država te da je u njoj sve bilo nakrivo, da izvinite (prim. B.Z), nasađeno. Over and out.
Da li će uskršnji moratorijum na fudbal opstati pokazaće godine pred nama. Neupućen i naivan građanin mogao bi pomisliti da je ovogodišnje pomeranje subotnje fudbalske kvazigroznice ipak samo mali i izdvojeni incident, dok će oni trezveniji brzo odustati od pozivanja na navodnu sekularnost državne tvorevine u kojoj obitavaju. Kako god, ovogodišnji velikosubotnji presedan mogao bi nam doneti još nekoliko dilema, već do kraja aktuelnog fudbalskog šampionata. Pripadnici najradikalnijih isposničkih grupa, martiri čiji je život posvećen tihovanju, a kojih među navijačima ima koliko hoćete, mogli bi sada postaviti na prvi pogled dosta logično pitanje: kako da se sa tribina fudbalskih stadiona prolamaju pesme i vesela galama na dan kada su na Vračaru spaljene mošti Svetog Save? Nedorasli ulozi lučonoše, nadležni u Fudbalskom savezu Srbije prevideli su činjenicu da se utakmice 28. kola odigravaju baš tada, 10. maja. U dobro obaveštenim krugovima već se šuška da bi navijači na taj dan mogli po strani ostaviti međusobne razlike, te na sve stadione izneti identičan transparent upozorenja u junačkom, epskom desetercu:
Kako Srbin Srbina da vošti
Na dan kad su spaljene Mu mošti?!
Dilemama tu nije kraj, jer su kalendari FSS i SPC u opasnoj koliziji i 24. maja. Neopreznim i pomalo aljkavim gestom, nadležni iz FSS propisali su da se tog dana igraju utakmice poslednjeg, verovatno i odlučujućeg, 30. kola. Da su samo malo gvirnuli u kalendar SPC (u koji su mogli imati uvid još prošle godine, o čemu lepo govori i dr Džomić), odmah bi primetili šljašteće crveno slovo i propratni tekst „sveti Kirilo i Metodije“. I šta ćemo sad? Igrati ili ne igrati, šekspirovska dilema nam ne gine. Priča se da je najtvrđe jezgro verujućih, opet ono navijačko, veoma blizu odluci da utakmice ne bojkotuje, ali da se protest zbog fudbala na crveno slovo izrazi kroz navijačke pesme posvećene očevima slovenske pismenosti. Ovaj put odabran je osmerac, kao lirskija i tananija forma, a neki od predloga su:
Ćirilica, sveto pismo, bez nje ništa ni mi nismo; Oj, Kirilo, ti delijo/Brat je tebi Metodijo; Stigoše iz Vizantije/ Kirilo i Metodije, a na ivici cenzusa je jedan prilično ekstreman slogan, koji posredno ima veze sa temom, ali kuburi sa rimom: Ko god piše latinicom/katolik je i ustaša.
Šta god da ispadne, pred nama su živopisni dani, sa samo jednom potpuno izvesnom činjenicom – dobrog i zanimljivog fudbala nagledati se nećemo. Svega ostalog - hoćemo.