Priča o kinu Kriterion krenula je u Amsterdamu četrdesetih godina, u toku Drugog svetskog rata, kada je grupa studenata skvotirala zgradu bioskopa kako bi puštali filmove koji su tada bili cenzurisani. Više od sedam decenija kasnije, grupa mladih iz Kriteriona posetila je Sarajevo i shvatila da je vreme u kojem se taj grad nalazi, dobro za otvaranje prvog Art kino Kriteriona van Amsterdama. O tome šta su sve prošli da bi otvorili kino, na koji način su se dovijali za svaku sitnicu vezanu za projekcije filmova i sređivanje napuštenog prostora, za KontraPRESS govori Vildana Drljević, jedna od osnivačica i bivša izvršna direktorica Art kina Kriterion u Sarajevu, sa sadašnjom adresom u Beogradu.  

KONTRA: Kako je počela priča o kinu Kriterion u Sarajevu?

Drljević: U vrijeme II svjetskog rata grupa mladih je skvotirala prostor kina. Po završetku rata vlast je studente  pokušala protjerati iz zgrade. Kako su među skvoterima bili i članovi otpora, raspolagali su odredjenim informacijama koji su bili kompromitirajući za ljude koji su u tom momentu bili na vlasti. Nakon pregovora, igra se preokrenula, neki od predstavnika tadašnje vlasti nisu smjeli riskirati svoj kredibilitet pa su pristali da ustupe zgradu na tri mjeseca, vjerujući da će se ekipa gerilaca sama od sebe razići.  Međutim, desilo se suprotno. Studenti su se veoma dobro organizovali i uskoro to postaje jedno od centralnih alternativnih mjesta Amsterdama, da bi nakon nekoliko godina dobili zgradu u vlasništvo. Radom, kontinuitetom i snagom vizije su dokazali da su vrijedni da postanu vodeće art kino Amsterdama.

Kino Kriterion u Amsterdamu

KONTRA: Kako je bioskop organizovan?

Drljević: Kriterion postoji preko 60 godina. U rukama je studenata, nema krajnjeg vlasnika. U pitanju je fondacija, sve što se zaradi od programskih aktivnosti isključivo ide u razvoj programa.

Kriterionom upravlja Upravni odbor koji je uvijek sastavljen od ljudi koji su radili u Kriterionu, ali su, kad su završili faks i nastavili da se bave svojim životom,  ostali vezani za Kriterion da budu sigurni da ta stvar ostane zdrava, da ne postane privatno, nego i dalje društveno dobro.

Pored osnovne ideje da je Kriterion kino, tamo se dešava sve što se može misliti i da je vezano za film. Da li su to izložbe, koncerti, diskusije, dani ljudskih prava, i tome slično… Jednu radnu poziciju radi više osoba, i generacijski se smjenjuju. Rade po pola radnog vremena, na osnovu rotirajućeg sistema. Po završetku studija, uposlenik ima godinu dana da ostane u Kriterionu. Kroz  godine postojanja razvile su se mnoge inicijative, u kojima, prije svega, rade studenti. Tokom dugog vremenskog perioda postojanja oko Kriteriona. rodile su se i druge konkretne inicijative poput restorana, bejbi siting klub, ali srce cijele priče je ostalo je art kino.

KONTRA: Kriterion nije postojao van Amsterdama do otvaranja kina u Sarajevu pre nekoliko godina. Šta je bilo presudno da se ekipa odluči na taj korak?

Drljević: Priča počinje 2005. godine. Ekipa studenata koja je radila u Kriterion Amsterdamu je došla u Sarajevo za vrijeme Sarajevo Film Festivala i oduševili su se gradom. Primjetili su da je grad još uvijek razrušen i da pati od rata, da dosta toga ne funkcioniše, da su mladi ljudi uglavnom depresivni i nezaposleni. Prepoznali su atmosferu i povezali je sa situacijom u kojoj je Kriterion nastao. Odlučili su ostati poslije festivala da vide kakav je grad mimo festivalske atmosfere, i onda im se desilo drugačije Sarajevo – pusto, rade samo dva kina, Kinoteka oficijelno radi, ali ne puštaju filmove ukoliko ne dođe minimalno troje ljudi.... Kina u Bosni i Herzegovini su nakon 1992. godine uglavnom zatvorena ili privatizirana. Mnoštvo praznih napuštenih kulturnih centara i kina su u tom periodu bila bosanskohercegovačka realnost.  Cijela priča se odvijala logikom da je Sarajevo savršena platforma za otvaranje art kina. Ekipa studenata se vratila u Amsterdam i Upravnom odboru Kriteriona su saopštili ideju da žele otvoriti Kriterion u Sarajevu. Naravno, nisu odmah naišli na odobravanje. Do tada Kriterion nije napuštao granice Amsterdama. Odgovor Upravnog Odbora je bio vrlo jasan, osnujte Fondaciju ili Udruženje gradjanja koji mogu legalno da sprovode odredjenu ideju, kreirajte plan, procijenite troškove, pa ćemo vidjeti što dalje. Bez imalo susprezanja to se i desilo, osnovana je Fondacija Young Urban Achievers (naziv Fondacije je inspirisan filmom “Veliki Lebovski”, braće Koen.) U Sarajevo su stigle Frederik i Rouz i krenule u potragu za saučesnicima.

Pridružila sam im se u avanturi, saznala da imamo nešto malo novca, i da treba da istražimo mogućnosti otvaranja kina.  Krenuli smo sa okupljanjem tima, osnivanjem Fondacije Kriterion Sarajevo, istraživanjem lokacija, mogućnostima finansiranja, kreiranjem programa i organizovanjem dogadjaja. Kino projekcije smo radili na više lokacija, nekada na zidovima muzeja, u Kinoteci, u kino Bosni koje bi oživljavali jednom do dva puta mjesečno, u kinu Meeting Point. Pune tri godine smo testirali da li sarajevska publika ima potrebu za još jednim kinom ili je to isključivo naša potreba i zaluđenost. Plan se pokazao vrlo uspješnim, kino projekcije su bile pune.Kako bi mijenjali prostore publika bi išla za nama. Bili smo nomadsko kino, imali smo publiku, ali ne i prostor.

KONTRA: Sarajevo boluje od slične boljke kao i Beograd – većina kina je zatvorena, u onima koji rade uglavnom se puštaju blokbasteri. Kako ste došli do kina Tesla kao potencijalnog rešenja? U Beogradu su aktivisti morali da upadaju u jedno od uništenih, privatizovanih bioskopa, kako bi ih vratili javnosti.

Drljević: Kad bi naišli na neki prostor, uvijek bi bilo nekoliko opcija: taj prostor ima privatnog vlasnika, to je neka kompanija do koje se ne može doći, ili je to državni prostor koji je zatvoren preko 10 godina i zatrpan dugovima. U svakom od ovih slučajeva bilo je teško izboriti se sa administrativnim prašumama i mnogim negativnostima... Bez obzira na veliku podršku ipak je negdje na kraju misli vladao stav da je nemoguće priču ispričati do kraja. U Sarajevu nakon 1992. osim kina Meeting Point, koje je otvoreno tokom devedesetih, ni jedna nova kulturna institucija nije otvorena. Sve je stagniralo, stvari su se samo isključivo zatvarale. Bilo je ekstremno entuzijastično da neko pomisli da grupa od 10 studenata može da realizira ideju do kraja. Već je prošlo nekoliko godina, i bili smo blizu odluke da ostanemo Fondacija koja se bavi prikazivanjem art filmova i edukacijom. Onda smo se jednog dana usudili da pokucamo na vrata predstavnika velike private kompanije, koji je, između ostalog, vlasnik mnogobrojnih zatvorenih kina u Sarajevu. Sjeli smo za sto sa čovjekom kojeg su drugi mistifikovali. Predstavili smo mu svoj plan, rekli da želimo da uđemo u kino Teslu koje je bilo zatvoreno nekoliko godina. Pregovarali smo preko šest mjeseci, razgovarali o svemu, o svakom šarafu i svakom detalju programa. Krajem 2009. godine smo uspjeli kreirati povoljan ugovor dugoročnog karaktera sa mogućnošću kupovine. Ubrzo smo ušli u kino Teslu, i od tada kreće najuzbudljiviji period Kriteriona.

Art kino Kriterion u Sarajevu pre i posle sređivanja

KONTRA: Koliko vam je trebalo da osposobite prostor?

Drljević: Dugo. Ne znam odakle da krenem. Administracija, stara državna infrastruktura, vlasništvo u koje nije ulagano ni s jedne strane. Dolaziš do milion  slojeva problema koje ne možeš zamisliti u početku - grijanje postoji ali nije funkcionalno; ne znaš gdje je glavna odvodna cijev zato  što se pola zgrade privatiziralo i svi su popravljali kako su htjeli; komšije ti ne daju da radiš jer su navikli da kino Tesla ne radi i uopšte ne mogu da se naviknu na promjene. Procedure dobijanja dozvola za rekonstrukciju su trajale od tri do devet mjeseci. Sama priprema, da bi se uopšte došlo do faze rekonstrukcije, trajala je oko godinu dana.

KONTRA: Koja je bila osnovna ideja sarajevskog Kriteriona?

Drljević: U Sarajevu je od 1998. do 2003. godine bilo ludilo, svi su bili srećni što je rat završen, živjeli smo u euforiji, ljudi su krenuli da se vraćaju iz raznih krajea svijeta, sve je bilo nošeno entuzijazmom. Onda se desio taj jedan presjek zvani rijaliti ček, počeli su stizati računi koji su trebali da se plate, a ljudi su bili masovno nezaposleni i onda je nastala kolektivna depresija što je uticalo i na društveni život Sarajeva.

Kriterion se pokazao kao inicijativa na koju smo čekali. Za Kriterion kažemo da je art kino, ali to je prije svega kulturna scena, samoodrživa platforma koja nudi nezavisnost. Koncept je ponudio kombinaciju kreativnosti i mogućnost finansijske stabilnosti.

Imali smo sreće da smo vjerovali, bili strpljivi, istrajni i tvrdoglavi. Mnogi od inicijalne ekipe su ubrzo otišli. Ostajali su ljudi koji su stvarno vjerovali, koji su bili dosljedni ideji i imali jasnu viziju da je Kriterion moguć, i da se to neće desiti preko noći.

KONTRA: Šta mesto poput Kriteriona znači za jednu sredinu, za jedan grad?

Drljević:  Znači kritiku, promišljanje, razvijanje duha, pomicanje granica, kreativnost... Znači platformu na kojoj možeš da testiraš sebe, kreiraš znanje, stavove, ljubavi i želje, znači istraživanje, strukturirani haos.  Kriterion je nedovršena priča, nju kreiraju ljudi koji dolaze i odlaze, nikada savršena da bi bila dobra, uvijek otvorenih krajeva.  Kriterion zapošljava studente, razvija osjećaj za timski rad, stimulira samopouzdanje kod mladih ljudi, dajući im priliku da postanu finansijski nezavisni. Svi uposleni - od programera do prodavača kokica- dođu na red da očiste toalet, da puštaju filmove, da rade u baru ili cijepaju karte prije samog dogadjaja. Nestandardna horizontalna hijerarhija odnosa gradi odgovornost i širi stimulaciju. Osim kreiranja novog pristupa, Kriterion je svojim otvaranjem doprinjeo socijalnom progresu grada. Reanimirana i rekonstruisana je lokacija starog kina Tesla koje je bilo zatvoreno u mraku preko šest godina. Proširili smo društvena kretanja i uveliko obogatili strukturu grada.

KONTRA: Da, ideja je tu ali Sarajlije kažu da je to sada više parti mesto, nego kino.

Drljević: Kriterion je mjesto u kojem se prikazuju filmski festivalski programi, prikazuju se studentski filmovi, prikazuju se tematski filmovi koje prate diskusije ili predavanja, filmovi koje je nemoguće vidjeti na platnima mejnstrim kina. Istaknula bih jednu od vrlo specijalnih projekcija, prije nepune dije godine. Naime, bili smo domaćini regionalne premijere dokumentarnog filma “Meditacija, kreativnost i mir”, Davida Lyncha. Nakon projekcije imali smo čast da nam se David javi skypom iz svog doma u LA-u, i razgorava sa publikom preko pola sata.

Uživo sa Davidom Lynchom

Nažalost, takva dešavanja nisu dovoljno interesantna medijima i ne naiđu na promociju kakvu imaju muzički dogadjaji. Tokom vikenda, što zbog finansijskih razloga, što po prirodi ljudi koji vode to kino, što zbog potrebe publike, organizuju se koncerti i partiji. Iz vizuelne i slušne perspektive ljudi, ako imaš prostor od 600 kvadrata, ako na jednu projekciju može doći 100 ljudi, a na parti dođe do 600 onda je vrlo lako zaključiti da je Kriterion parti plejs. Pa reći ću da je i kino, i pozornica, i konferencijski prostor i izložben prostor i ….  Nažalost, svjetska je tendencija da broj posjetitelja kina opada rapidnom brzinom, što je i razlog njihovog zatvaranja. Ako bi sveli kino na mjesto gdje se samo puštaju filmovi, a da nije na nekom ekstremnom državnom budžetu, mi bi mogli zatvoriti sutra. To je realnost.

KONTRA: Jedan od razloga zbog kojeg su aktivisti ušli u "Zvezdu" jeste i nemogućnost puštanja nezavisne produkcije - od studentskih do autorskih filmova. Iz te perspektive, zašto je važno imati prostor u kojem se može gledati nezavisni film?

Drljević: Već duže vrijeme nezavisna kultura na Balkanu tinja i gasi se, ljudi su izgubili slobodu izražavanja, taj impuls da mogu i smiju reagovati. Došli smo u situaciju da moramo naučiti da mislimo kritički, da moramo naučiti da struktuirano razmišljamo. Dovedeni smo u situaciju da se moramo izboriti za nezavisnost, a pritom da naučimo šta znači biti slobodan. Za slobodu i nezavisnost se treba izboriti, glasno govoriti, treba misliti i reagovati. Ne treba pristajati na date okolnosti ukoliko su one nekorektne, sumnjive, nedovršene, i u tom smislu želim i vjerujem da će ekipa aktivista koji su ušli u kino Zvezda istrajati i oživiti platno kina Zvezda. Ne samo Beograd, već i druga mjesta u Srbiji pate od nedostatka velikog platna, a ovo bi mogao biti dobar početak oživljanja scene.