Intervju: Goran Zorić, aktivista
Nakon Tomašice malo šta ima smisla
Piše: Žarka Radoja 06/11/2013 | 20:56

Omarska, Trnopolje, Keraterm, Korićanske stijene.... ovom spisku prijedorskih mjesta užasa i zločina dopisana je i Tomašica, masovna grobnica stanovnika tog grada koji su zbog pogrešnog imena i prezimena, pogrešne vjere ubijeni na najbrutalniji način. Otkrivena je tek 2013. godine, dvije decenije nakon što su ih pripadnici Vojske i policije Republike Srpske zakopali. Prema riječima forenzičara koji rade na iskopavanju posmrtnih ostataka, ovo je najveća masovna grovnica u BiH, iz koje je do sada iskopano skoro 400 tijela. Mnoge porodice će nakon dvije decenije potrage za najmilijima konačno dobiti priiku da ih dostojanstveno sahrane i da se s njima oproste.

Sve ovo nije bilo dovoljno gradonačelniku Prijedora Marku Paviću da se oglasi, šutio je danima, a kada je konačno uspio da kaže nešto na temu Tomašice, mnogi su poželjeli da nije ni govorio. Ta njegova tišina bila bi dobrodošla samo u slučaju posjete Tomašici i dubokog, bezrezervnog poklona žrtvama. To se nije desilo, ali Pavić jeste Tomašicu posjetio u srijedu, razgovarao je i sa udruženjima logoraša, no taj manevar izgledao je kao neminovnost – jer poslije otkrića ove masovne grobnice ignorisanje prijedorskih zločina više nije moguće.

U Prijedoru je ove godine prvi put masovno obilježen Dan bijelih traka, sjećanje na dan kada su vlasti naredile da Bošnjaci i Hrvati nose bijele trake oko ruke i na svoje kuće istaknu bijele čaršafe. Bila je to uvertira u etničko čišćenje i neke od najvećih zločina na prostoru BiH u toku rata. Jedan od organizatora obilježavanja Dana bijelih traka, prijedorski aktivista i borac za ljudska prava Goran Zorić za KontraPRESS govori da li je Tomašica pokrenula pitanja suočavanja u tom gradu koji, iako okružen toponimima najstravičnijih zločina počinjenih u BiH tokom rata,  „uspješno“ ignoriše sve činjenice po tom pitanju te da li posjeta gradonačelnika znači mali pomak naprijed u priznavanju zločina.

KONTRA: Da li si iznenađen posjetom Pavića Tomašici samo nekoliko dana nakon što je izjavio da su tu sahranjeni poginuli ljudi?

Zorić: Čini mi se da svakako treba pozdraviti posjetu gradonačelnika Tomašici, međutim moj lični utisak je da to jednostavno nije dovoljno, a smatram da ni porodice žrtava neće zadovoljiti samo ovaj čin. Posebno je utisak da su motivi isključivo politički, u smislu da je pritisak javnosti bio dovoljno jak i da je to rezultat političke procjene, a ne iskrenog čina. Sklon sam da cijenim napredak u malim koracima ali i dalje postoji gorak ukus u ustima vezan za ponašanje lokalnih vlasti prema nedavnoj prošlosti. U svakom slučaju ova posjeta takođe pokazuje da javni pritisak, kada je dovoljno jak, može uzrokovati promjene u ponašanju političara, pa makar to bio jedini motiv za promjenu. Ipak, simbolika mnogo utiče, a posebno slanje poruke šta jeste prihvatljivo a šta nije. Posjetom gradonačelnika otvara se prostor da pitanje Tomašice prestane biti tabu tema u Prijedoru i da se pokrene priča u lokalnoj javnosti vezano za najveću masovnu grobnicu u BiH, ali da bi se novonastali otvoreni prostor iskoristio potrebno je još mnogo raditi, i još bitnije, pokazati dobru volju za izgradnju potpuno uništenog povjerenja.

KONTRA: Kakve su reakcije u Prijedoru na otkriće masovne grobnice Tomašica?

Zorić: U Prijedoru praktično nema reakcija na otkopavanje posmrtnih ostataka nesrpskih civilnih žrtava u Tomašici. Lokalni mediji su uglavnom sa po jednim šturim člankom popratili otkopavanje najveće primarne masovne grobnice u BiH, dok je od izjava predstavnika/ca lokalnih vlasti poznata samo izjava gradonačelnika Prijedora prilikom gostovanja na BN televiziji u emisiji Puls u kojoj su za njega to „poginuli i sahranjeni ljudi“, gdje kaže da ne želi da se vraća u prošlost. Ne čini se ni da će otkopavanje tolikog broja kostiju u neposrednoj blizini Prijedora pokrenuti bilo kakav javni dijalog o tome šta sa tom činjenicom i šta nam je činiti u budućnosti povodom toga. Iako je gradonačelnik posjetio ovu masovnu grobnicu, mislim da će trebati puno više od toga da se iole povrati potpuno uništeno povjerenje u dobronamjernost političara.

Jedini koji u stvari reaguju jesu udruženja žrtava i nevladine organizacije koje se bave ovom problematikom, znači, uglavnom osobe direktno pogođene, koje su bile i same preživjele žrtve logora ili im je član, odnosno članica porodice nestala. Nažalost, izgleda da je i u ovom slučaju presudna nacionalna pripadnost žrtve, jer se postavlja pitanje da li bi sve ovako izgledalo da se u Tomašici nalaze srpske kosti. I don’t think so.

KONTRA: Da, kad već pominjete tu problematični izjavu Marka Pavića, ona je stigla nakon nekoliko nedelja, dakle nakon što više nije mogao da šuti o toj grobnici.

Zorić: Sama izjava ne iznenađuje. Ona svakako predstavlja nešto što bi se od tog čovjeka i očekivalo da se ne radi o, kao što sam već rekao, nekoliko stotina, vjerovatno i blizu hiljadu ljudskih posmrtnih ostataka „poginulih“ civila. Čini mi se da taj ton i način ophođenja prema ovim temama više nije u domenu politike i odnosa prema društvenim temama, to jednostavno nije ljudski. Posebno upada u oči nedosljednost u odnosu na proklamovanog gradonačelnika svih građana i građanki Prijedora. Meni lično nije jasno šta on i slični njemu misle, ko leži u toj zemlji...... Marsovci!? Moja lična reakcija nakon te izjave je u prvom momentu svakako bila šok, a zatim nevjerica. Čini mi se da i sada uopšte na nekom emotivnom, ljudskom nivou ne mogu da razumijem kako se neko na takav način može odnositi prema Tomašici. U svemu tome, sama izjava saučešća istog tog gradonačelnika tokom gostovanja u pomenutoj TV emisiji izgleda kao otrcana floskula bez bilo kakvog značaja i satisfakcije porodicama žrtava.

KONTRA: Pavić nastavlja relativizatorsku matricu koju je tokom i nakon devedesetih koristila i zvanična politika Srbije i srpskih vlasti u BiH i Hrvatskoj. Da li to, nakon Tomašice, uopšte ima smisla?

Zorić: Ma meni je u ovom momentu bitnije pitanje šta uopšte ima smisla nakon Tomašice. Politika opisana u pitanju nikada i nije imala smisla, samo mi se čini da nakon Tomašice to potpuno izlazi iz okvira politike, kao što sam već rekao, i spušta se na nivo neljudskosti, otvorenog pokazivanja potpunog nedostatka bilo kakve empatije, bilo kakve emocije pri iskopavanju tolikog broja ubijenih. Jedan od razloga zbog kojeg sam i imao nedoumica oko pristanka na ovaj intervju jeste baš to, izgleda da je puno toga potpuno izgubilo smisao. Čini mi se da su, bar iz našeg ugla, stvari potpuno jasne a i dalje je na djelu ovakav ignorantski stav. Zaista ponekad imam osjećaj da je sve rečeno, te da je sve manje stvari koje se mogu reći ili uraditi da se na bilo koji način promijeni trenutna društvena situacija.


Iskopavanja u Tomašici                                                                                                                       Foto: Anadolija

KONTRA: Kako se mediji u RS odnose prema ovom otkriću?

Zorić: Mediji u RS reaguju dosta slično kao i lokalni mediji u Prijedoru, uglavnom se radi o po jednom jako šturom tekstu sa osnovnim informacijama. Jedini mediji koji je iole dao pažnju ovoj temi je portal Buka. Moram se ograditi od potpune tačnosti odgovora na ovo pitanje jer već odavno ne pratim medije za koje smatram da su poltronski i režimski. Moj lični utisak je svakako da je na djelu medijska tišina i potpuno ignorisanja otkopavanja nekoliko stotina, vjerovatno i blizu hiljadu posmrtnih ostataka nesrpskih civilnih žrtava istim tim medijima pred nosom.

KONTRA: Kako komentarišete činjenicu da u RS nema skoro nikakve reakcije na jdnu od najvećih masovnih grobnica iz rata devedesetih?

Zorić: Mene to svakako navodi na tumačenje da društvo u manjem BiH entitetu nije spremno na pokretanje bilo kakvog dijaloga o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Takođe mi se čini da to jeste i ogledalo sveukupne medijske slike u kojoj nema mjesta istraživačkom novinarstvu, nezavisnim medijima, objektivnom pristupu temama, a o nekoj ulozi i doprinosu društvenoj transformaciji osim kroz ironiju je nesuvislo i počinjati pričati. Valjda je za medije bitniji i interesantniji performans Jelene Topić ( iako lično nemam ništa protiv ni performansa ni navedene osobe ) od skoro hiljadu trupla mučki ubijenih civila.

KONTRA: Kad smo kod Jelene Topić, zna li se zašto je izvela taj performans? Koliko je njen performans uzbudio lokalnu zajednicu? Vidjeli smo da je dobila podršku tek pretposlednjeg dana, nakon 20 i više dana stajanja.

Zorić: Ja i dalje ne znam o čemu se tu tačnu radi a nekako i nemam potrebu da dublje ulazim u to obzirom da sama Jelena Topić očigledno ne želi objaviti svoje razloge. Ono što je meni značajno u svemu tome jeste interes koji je taj performans u javnom prostoru izazvao. Samo mene je nekoliko novinara zvalo da se raspita o tome šta se dešava na glavnom trgu u Prijedoru. U Prijedoru je ovo bila jedna od glavnih priča takođe, tako da Jeleni Topić svakako treba odati priznanje na uspjehu u skretanju pažnje na sebe.

KONTRA: Kako je moguće da taj performans dobije više pažnje u medijima u cijeloj regiji od otkrića Tomašice?

Zorić: To je pitanje o kojem sam već dosta razmišljao. Čini mi se da ovaj slučaj govori u prilog onome što sam već naglasio. Sa jedne strane pokazuje odnos društva i medija gdje je interesantnije sve osim gorućih društvenih problema a posebno od pokretanja teških i bolnih tema povezanih sa dešavanjima iz proteklog rata dok sa druge strane dok sa druge strane nas možda i uči na koji način se vrlo lako može izazvati ogromna medijska i društvena pažnja.

KONTRA: O tom performansu je pisala cijela regija. No, zaboravlja se da je prvi u Prijedoru takav performans izveo Emir Hodžić, buneći se protiv ignorisanja zločina. Koliko su aktivistički i umetnički performanski uticali na podizanje svesti o zločinima učinjenim nad nesrbima u Prijedoru?

Zorić: Moje lično razočarenje jeste upravo situacija gdje su svi pokušaji pokretanja ovih tema u javnom prostoru imali više odjeka u regionu nego u samom Prijedoru. Prijedor uprkos svim naporima ostaje i dalje grad koji dosljedno negira počinjene zločine iako ne postoji dileme oko karaktera i činjenica vezanih za dešavanja iz1992.Možda je značajnija i činjenica da lokalne vlasti i javni djelatnici i djelatnice potpuno odbijaju da razgovaraju na ove teme, uglavnom se njihove reakcije svode na zabrane, diskriminaciju, kršenje ljudskih prava i slične pojave.Pitanje je koliko su aktivistički i umjetnički pristup dovoljni, bez uplitanja jakih političkih pritisaka da se trenutna situacija promijeni. Za sada ne postoje najave da bi se nešto takvo moglo i desiti. Ono što mi se čini kao najgore u svemu tome jeste baš ta šutnja i reagovanje na ovakakv način, tj. odbijanje bilo kakvog učešća u javnom dijalogu o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Čini mi se da niko u startu ne očekuje neke velike promjene u početnim stavovima, ali da bi se na bilo koji način promijenili i približili ti stavovi potrebno je razgovarati o tome, suočavati stavove i mišljenja i kao rezultat toga kreirati novi odnos prema recentnoj prošlosti.


Performans Emira Hodžića na gradskom trgu u Prijedoru 2012. godine

KONTRA: Kako je živeti u gradu podeljenom na dva paralelna sveta – prvom u kojem su izbrisani tragovi recentne prošlosti i grada poznatog po užasima rata i po diskriminaciji ljudskih prava?

Zorić: Kao što sam i rekao, u zadnje vrijeme me dosta muči malodušnost povezana sa situacijom u Prijedoru, ponekad čovjek ne može da se ne zapita za svoje mantalno zdravlje obzirom na situaciju oko nas. Pri tome je jako fascinantna perfidnost na koji se sve to postiže. Na svakodnevnom nivou postoji privid suživota, bez bilo kakvih problema, sigurnost je na zadovoljavajućem nivou, ne postoje bilo kakvi problemi, čak se potpuno slobodno slavi pobjeda fudbalske reprezentacije BiH, dok je sa druge strane na djelu potpuno negiranje dešavanja iz proteklog rata, kršenje ljudskih prava, diskriminacija i izjave poput pomenute gradonačelnikove. Čini mi se da to može ukazivati na prirodu problema, u smisli tumačenja da to jesu prvenstveno problemi koje uzrokuju političari i političarke i njihov pristup negiranja i šutnje.

KONTRA: Učestvovali ste u šetnji 31. maja ove godine, na Dan bijelih traka. Da li je ta akcija uspjela da promijeni ili pomjeri nešto među građanima Prijedora?

Zorić: Ne smatram da je protestna šetnja za Dan bijelih traka postigla društvenu promjenu na nivou javnog diskursa vezanog za suočavanje sa prošlošću. Ono što jeste postignuto, to je jasno stavljanje do znanja da u Prijedoru, iako se svodi na nekolicinu pojedinaca/ki, postoje osobe i snage koje ne razmišljaju na način koji se poklapa sa dominantnim političkim pristupom ali i da se ne boje svoje stavove iznijeti u javnom prostoru. Kada se svakodnevno susrećete sa potpuno konformističkim stavom i iznošenjem očekivanih stavova pokupljenih od političkih vođa, ali i kadaje ponašanje ogromne većine građana i građanki potpuno prilagođeno ne samo realnim već i potencijalnim percipiranim zahtjevima tih istih vođa, jedna od ključnih stvari je pokazati da se ništa strašno neće dogoditi ako iznesete i neku kritiku. Iako smo obilježeni kao izdajnici, špijuni, strani plaćenici, pederi i sve ono što ide sa tim, čini mi se da niko ne može negirati da u Prijedoru ne razmišljaju svi isto kao gradonačelnik. To je jedina promjena koju ja mogu uočiti.

KONTRA: U Prijedoru postoje grafiti protiv vas, često ste izloženi napadima zbog aktivizma.

Zorić: Da, u zadnjih nekoliko mjeseci smo izloženi ne samo prozivanjima I prijetnjama na društvenim mrežama, već i prijetnjama u četiri oka, grafiti porukama sa našim imenima i pežorativnim izrazima ( uglavnom napisane pomiješanom ćirilicom i latinicom i sa svastikom u potpisu ) u javnom prostoru. Grupa mladića jako agresivnog izgleda i sa vidno istaknutim fašističkim simbolima je nedavno presrela naše prijatelje i prijateljice u kafiću, prijetila im i uznemiravala ih. O svemu tome je naravno upoznata policija, OSCE i još neke međunarodne organizacije. Za sada je saradnja sa policijom zaista dobra, i osobe prepoznate kao vinovnici svega navedenog su privođene na informativne razgovore, u čestoj smo komunikaciji i zaista, iz mog ličnog ugla bih mogao reći da to mnogo znači. Jasan je uzrok i mehanizam koji stoji iza svega što se dešava. Zaista ne mislim da je slučajnost da samo par mjeseci nakon što je gradonačelnik targetirao osobe uključene u organizaciju obilježavanja Dana bijelih traka kao “gay organizatore”,mi se susrećemo sa ovakvim prijetnjama i prozivanjima. Naravno, sada su na djelu “vojnici” oličeni u pripadnicima ekstremnih desničarskih I neofašističkih organizacija I grupa. Valjda vođa ukaže na nedopustivo ponašanje a onda ga izmanipulisani mladi sankcionišu.

KONTRA: Kako je živjeti pod takvom presijom?

Zorić: Ne smatram da je ovo pravo mjesto da pričam o sopstvem strahovima sa kojima se suočavam već bih htio istaći nešto drugo. Ono što u meni izazivaju ovakve stvari jeste inat, inat i odlučnost da se nastavi dalje na isti način, jače i intenzivnije, ne dopuštajući da nas iko skrene sa puta za koji sam potpuno ubijeđen da je ispravan i istinit. Jednostavno nema šanse da sada promijenimo svoje stavove i prestanemo raditi to što već radimo. Čini mi se da bi to bila izdaja samog sebe. Takođe sam potpuno uvjeren da na sličan način prijetnje i targetiranja doživljavaju i moji prijatelji, kolege i koleginice.

KONTRA: Nekoliko nevladinih organizacija organizovalo je obilježavanje Dana borbe protiv fašizma. Ponudili ste učešće i SUBNOR-u. Kakav je odgovor?

Zorić: U organizaciji Antifašističke akcije Prijedor, a u saradnji sa Centrom za mlade KVART se u Prijedoru organizuje obilježavanje Medjunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma. Kada smo planirali program namjera nam je bila uključiti i lokalnu organizaciju SUBNOR-a. Nekoliko dana nakon njihove načelne saglasnosti za učešće u navedenom događaju, pozvali su nas da “ipak malo popričamo o tome”. Jasna poruka je bila da oni ništa ne rade bez učešća lokalne vlasti i Boračke organizacije Prijedor ( organizacije boraca iz prethodnog rata ). Iako i dalje ne razumijem vezu između ovog rata i promocije antifašističkih vrijednosti još dok smo razgovarali sa rukovodećom osobom lokalnog SUBNOR-a nametalo mi se pitanje kako bi se te iste osobe danas ponašale da su u situaciji u kojoj se nalazio narod ispod Kozare tokom Drugog svjetskog rata. Naravno da je na djelu baš taj konformisički princip koji anticipira da se njhovo učešće možda ne bi moglo svidjeti nekom iz vladajućih struktura. Zapanjujući je takođe i ton koji za potpuno legitimno uzima svrstavanje na jednu političku stranu bez obzira što to isto svrstavanje jasno predstavlja izdaju svih onih vrijednosti zbog kojih SUBNOR na kraju i postoji.