Beograd se Arsenu Dediću poklonio s tri hiljade duša koje su dupkom popunile parter velike dvorane Sava Centra, gdje je na otvorenju festivala dokumentarnog filma Beldocs prikazan dokumentarni film „Moj zanat“ beogradskog redatelja Mladena Matičevića i splitskog snimatelja Borisa Poljaka.

Bilo bi, nesumnjivo, još mase svijeta, da je balkon SC- a bio otvoren, jer filmirani Arsen i njegov dolazak u Beograd da se "s dvi-tri beside puku obrati" s pozornice, bio je u Beogradu dugo najavljivan i očekivan. Film „Moj zanat“ ne prodire naročito u Arsenov intimni kozmos, on ga tek "poćiri" kroz odškrinuta vrata, onoliko koliko je Arsen to dozvolio i koliko mu se to dalo u danima snimanja. A i to malo voajerizma je u slučaju s Arsenom itekako senzibilno i dojmljivo.

Svakako je beogradska premijera nadmašila prijem filma u Zagrebu. U Zagrebu je premijerno prikazan u punom kinu Tuškanac pred 400 ljudi. Poslije, u redovnom prikazivanju u kino Europa bilo je nekako mršavo. Na prvoj večeri prikazivanja u Europi ponovo je bio došao Arsen, ali nije bilo puno svijeta. U narednim prikazivanjima standardni posjetitelji kina Europa, na par desetaka po prikazivanju, oko pedeset maksimalno.

Dokumentarni film se generalno u Zagrebu gleda samo na Zagrebdoxu, u redovnim prikazivanjima u kinima ne prolazi. Zagrebdox je kino, da parafraziramo McLuhana. Ni ovaj o Arsenu kod takve zagrebačke publike nije bio iznimka. U Beogradu je druga priča. Prikazivanje filma i Arsenov dolazak premašili su okvir. „Moj zanat“ je izbio u prvi plan i postao je važniji od Beldocsa.

„Hvala vam. Evo, ja dolazim po kućama i izlažem se ko maneken“, rekao je u svom kućnom posjetu Arsen Beogradu.

* Forum