KROKODIL na Beogradskom letnjem festivalu
O ljubavi i Arsenu Dediću
Piše: Žarka Radoja 08/07/2013 | 07:35

Petak veče. Beograd. Dvorište Pete beogradske gimnazije. Mala bina. Mnogo ljudi. Pisci. Rumena Bužarovska. David Albahari. Jelena Lengold. Predrag Lucić. Ljubav. Krokodil.

„Postoji nekoliko vrsta ljubavi –ljubav prema otadžbini, prema ocu i majci, kućnim ljubimcima i omiljenim pevačima. O njima ovde neće biti reči“, kazao je polovina voditeljskog dvojca Krokodila - Ivan Bevc na početku večeri.

Nije prošlo ni mesec dana od kako smo se oprostili od oovogodišnjeg izdanja Književnog regionalnog okupljanja koje otklanja dosadu i letargiju (KROKODIL), a već su nas sačekali iza ćoška, tačnije rečeno, iza ćoška Pete beogradske gimnazije, u dvorištu, u petak uveče, da bi nam pripovedali o – ljubavi.

Četiri gosta i gošće, uvek dobro raspoloženi voditelji, uz pomenutog Bevca i Kruno Lokotar, te jednako sada već odana publika, recitovali su, čitali, pevali i slušali o, za neke, najvrednijoj stvari na svetu, razlogu zbog kojeg život „ima smisla“, iracionalnom, lepom, bolnom.... Sve to uvijeno u muzičke izbore gostiju i organizatora. Pa, uz to, uz poeziju Mike Antića, Arsena Dedića, Ivice Prtenjače, Olje Savičević Ivančević i Delimira Rešickog. Po izboru voditelja.

„Ljubav je po iskustvu, nešto sasvim iracionalno, a zauzdati je jezikom, to je jedan ozbiljan posao koji nema samo veze sa kulturom i civilizacijom. Možda je zato pisati o ljubavi toliko zahtjevno, toliko teško. Možda zato ljubav češće ide u poeziju nego u prozu, tj. ne ljubav, nego zaljubljenost. Mi ćemo napraviti tu distinkciju – zaljubljenost, to je ono agregatno stanje, onaj osjećaj euforije kad nemaš vremena za ironiju, nego si sljubljen s drugim, a sigurno i sa cijelim svijetom. Naravno, ljubav je paradoks. Ti, da bi se ostvario invalidan tražiš pomoć drugoga koji se takođe želi ostvariti jer je po definiciji i on invalidan. Dva bolesnika čine jedno zdravo. Bez toga ne ide.“, kazao je Lokotar.

„Kada puno osjećate onda znate da nakon toga ide beskonačna tuga, kako je Ćiro Blažević jednom rekao –  Sve pobjede ovog svijeta ne mogu nadoknaditi gorčinu jednog poraza. Mislim da je to rizik svake ljubavi, a bez tog rizika nema života“, dodao je.

Ivan Bevc, Rumena Bužarovska i Kruno Lokotar na KROKODIL-u (foto: Jolanda Korać)

Koliko humor ima veze sa ljubavlju, kakav je položaj žene u makedonskoj književnosti – neka su od pitanja na koja je pokušala dati odgovor književnica Rumena Bužarovska iz Skoplja.

„Svi me u poslednje vreme pitaju zašto nisam udata, pa sam počela da pišem o tome, pa i o ljubavi, ali cinično“, kazala je jer se većina makedonskih knjiga zapravo bavi ruralnom ljubavlju, sa rodno jasno određenim ulogama.

Humor za nju nema mnogo veze sa ljubavlju, ali jeste afrodizijak. Rumena Bužarovska je savladala tremu i pročitala publici priču „Moj muž, pesnik“. Pre nego što je, uz aplauz, napustila scenu, dvorištem je odjekivala „Ranted rooms“ od Tindersticksa – njen muzički izbor za tu noć.

Duboka osećanja, prava ljubav, nemogući su na teritorijama koja imaju tešku hranu kao naša, prepričavao je razgovor sa prijateljem Bevc.

„Za ozbiljna osećanja trebaju senzitivni začini, produhovljena kuhinja....Kakva ljubav u zemljama gde su specijaliteti škembići... Tu  ljubav može biti samo teška i fatalna“, rekao je.

Nema ljubavi bez melanholije, nema ljubavi kad znaš o čemu se radi...Predvidivost je smrt za ljubav, nadovezao se Lokotar pre nego što će najaviti drugog gosta – čoveka, kako je rekao, kojeg jedinog pamti duže od Arsena Dedića, srbijanskog pisca Davida Albaharija.

Dok se otkrivalo ko je na sceni zapravo Albahari, ko Arsen, koliko primeraka Albaharija postoji i kako se sve umnožavaju, taj materijalizovani Albahari, koji je sedeo na crnom, kožnom kauču, pričao je zašto piše o uglavnom o ljubavnim defektima.

„Kada pišem o ljubavi, tada me više zanima da pišem o neuspešnim, nego o uspešnim ljubavima, ako postoji nešto što se može nazvati uspešna ljubav. Ako je uspešna zašto da kvarimo, ako je neuspešna onda je treba analizirati i pokušati doći do zaključka zašto je ljubav takva kakva jeste u toj priči ili u tom životu. To nema nikakvog smisla, ali upravo zato i pišem“, pojasnio je čovek koji bi radije bio univerzalni vojnik ljubavi, nego rata. 

Njegov muzički izbor za to veče bio je Stiven Stils „Love the one you're with“ jer „predstavlja esenciju onoga na čemu se ideologija hipi pokreta zasniva – da je najvažnije voleti...“

Lokotarovi prsti su prelistavali knjige koje je doneo sa sobom iz Zagreba i zaustavili se na pesmi splistke književnice Olje  Savičević Ivančević.

Jednom sam se ipak uspjela zaljubiti
Pričala je žena na palubi neznancima
Toliko me jako volio
da mi je izbio dušu
da mi je izvadio oči
i dah i zube
i odnio ih doma
svojoj pravoj djevojci
Zakopaj ovo u najtajnije dvorište,
ono na kojem ćemo podizati kuće i djecu
zakopaj ovo u najtajnije dvorište
spasi me.
Ali ljubav uvijek iskopa neki pas

O zaljubljenosti, braku kao društvenoj navici i umiranju ljubavi pričala je Jelena Lengold, književnica iz Beograda.

„Mislim da je ta priča da posle zaljubljenosti dolazi ljubav samo nešto što treba da nas uteši zbog činjenice da zaljubljenost tako brzo prođe i da uglavnom ostane neka praznina. Svi imamo potencijala za mnogo života i osetimo neka raskršća kada možemo da krenemo i jednim i drugim putem tako da imamo potencijala ne samo za više ljubavi, nego za više života. E sad neko ima hrabrosti za to, a neko ne“, kazala je. 

Na pitanje Lokotara šta ćemo sa brakom, odgovorila je: „Pa to je jedna od stvari koja postoji, na koju nas je naviklo društvo i u koju često upadnemo zato što pomislimo da je baš lepo udvojiti se s nekim i mnogo toga u našem životu uradimo zato što je navika društva“.

- Imate li dojam da je u jednom trenutku popis vrijednosti promijenio - brak, deca, i na trećem mjestu ljubav - a svi smo bili uvjereni da će biti ljubav pa nešto drugo?

- Nemam taj utisak. Uvek sam pretpostavljala ljubav svim drugim stvarima i mislim da je to jedna od stvari koja može da vrati smisao inače besmislenom našem postojanju u kojem je kraj izvestan. Ono što  da smisao celom tom besmislu jeste tako neki uzlet, nešto što će da nas podigne i  privremeno da da to osećanje da smo večni, da smo besmrtni... Jedino što nam daje taj lažni osećaj besmrtnosti je zaljubljenost.

Ljubav i Arsen Dedić su bila dva najčešće izgovorena pojma te večeri.  Zbog mejla slovenačkog pisca Gorana Vojnovića o letu sa Arsenom i nemogućnosti da to s nekim podeli, autorka ovog teksta je prečula pesmu Jelene Lengold. Ali zna da je u pitanju bio Arsen Dedić.  

No, neko drugi je leteo avionom i imao je to s kim da podeli. Čak sa nekoliko stotina Beograđana. Predrag Lucić, satiričar, novinar, pisac, uvek se mora dodati i Feralovac, prvi put nakon 23 godine doputovao je u Beograd direktnim letom iz Splita.

„Bogami nisam znao hoću li moći mahati krilima“, kazao je.

„Nema nikakvih problema. To je isti onaj avion koji je leteo pre 23 godine. Stjuardese su potpuno iste, pilot i dalje miriše na pino silvestre... Vodimo računa da tebi bude prijatno, inače imamo novu boinge, kod nas je sve potpuno novo, ali kad su čuli da Lucić dolazi u Beograd oni su organizovali komletnu ekipu iz penzije, izvukli iz hangara stari avion i ceo igrokaz odradili za tebe“, kazao je Bevc na šta je Lucić dodao: „Na avionu je pisalo bombarder“.

Smeh je odjekivao dvorištem Pete beogradske gimnazije, ove godine scenom Beogradskog letnjeg festivala, u okviru kojeg je KROKODIL gostovao jedno veče.

„Pisalo je bombarder Slavonija pa nisam znao gdje ću ispasti. Istina nisam se snašao na aerodromu, ne izgleda kao stari dobri Surčin. Valjda su nas prebacili u međunarodne letove. Jasno mi je da nemate više domaćih letova...“, dobacio je pojašnjavajući da ga svi maltretiraju o Evropskoj uniji, iako je njen član tek pet dana.

Lucić je čitao izbor poezije iz zbirke „Ljubavnici iz Verone“.

Kris i Džudi

Na ovom je zidu
Više imena nego na onom
vijetnamskih veterana
eto vidiš kamo vodi ona
vodite ljubav, a ne rat.

Sa scene se čula „Ring of fire“ u izvedbi Erika Bardona, publici koja je polako napuštala dvorište, organizatori su delili kolače, a priča o ljubavi.... Priču o ljubavi zaokružićemo pesmom koju je Lucić izabrao, naravno, pesmom Arsena Dedića iz zbirke „Tvoje nježne godine“, koja je objavljena povodom njegovog gostovanja na festivalu u Podgorici pre nekoliko nedelja.

Spaliti zemlju

istog časa kako si otišla,
stihovi su prestali vrijediti
ne samo oni o tebi,
nego općenito svi

stihovi ljubavni,
stihovi politički,
stihovi o smrti....

koji su se na tebi grijali,
koje sam mogao ispitati
s pogledom na tebe....

idući u tvoju trošnu ložnicu
ispisanu na tvojoj načetoj puti,
potražiti ih u tvojim
gorućim ustima.....

i sad mi se postavlja pitanje,
što ostaje od poezije,
kad se rastane od one
koja me na nju silila...

istog časa kako si otišla
pokušavao sam spasiti,
pokušavao sam ispraviti,
pokušavao zaljepiti,
ali udarci,udarci....

kroz koje najprije voda
pa niska večer
pa trava prerasla
i na koncu zvučni znak,
zračni znak očajanja..

sve to sabrati,
spaliti za sobom
na prijevaru,
na izdaju,
pokorenu zemlju
ljubavnika....