The Guardian
Odbijanjem broda sa migrantima, italijanski populisti samo prate politiku EU
Piše: Daniel Howden 12/06/2018 | 15:44

Pat pozicija u vezi sa brodom punim muškaraca, žena i dece spasenih u Mediteranu opisuje zamršenost migracione politike Evrope tako precizno, da je skoro izlišno nazivati to metaforom.

Nekih 629 migranata ostavljeno je da pluta u međunarodnim vodama dok su se članovi EU takmičili ko će zvučati odlučnije u svom odbijanju da pruži sigurnu luku. Ostalo je na Španiji da interveniše dok su namirnice ponestajale na brodu za spasavanje Aquarius, jednom od šačice humanitarnih brodova koji i dalje rade uprkos rutinskom uznemiravanju libijske obalske straže koju podržava EU. U međuvremenu, Italija i Malta su se prepucavale na društvenim mrežama, dok je politika bila formulisana heštagovima kao što je „zatvaramo svoje luke“. Nemačka je bila prezauzeta da komentariše dok su njene vođe trubile o strožim zakonima o azilu kao odgovoru na gnusno ubistvo tinejdžerke.

Gledajući sa strane, agencija UN za izbeglice stidljivo je pitala evropske političare da prvo ukrcaju unesrećene ljude na Akvarijus a da rešavaju nesuglasice naknadno.

Početna tačka u razumevanju ovog haosa trebalo bi da bude pitanje zašto je sada novi italijanski ministar unutrašnjih poslova, Mateo Salvini, započeo svađu oko Akvarijusa.

Posmatrači migracione politike biće u iskušenju da misle da je ovo javni plan za ojačavanje pozicije Italije pre roka do kraja juna da reformiše delove izluđujuće kompleksnog sistema azila u EU. Ovde Salvini traži preispitivanje takozvanih dablinskih propisa da olakša teret zemalja koje su prve na udaru, kao što su Italija i Grčka, i da ukloni obavezu za pridošle da traže azil u zemljama u koje su prvo ušli.

Ova interpretacija bila bi utešna i ujedno potpuno pogrešna. Ne radi se o napretku poboljšanja nacionalnih interesa.

Kada su evropski posmatrači očekivali da Italija započne svađu sa EU zbog jedinstvene valute, njen ministar unutrašnjih poslova je krenuo direktno na migracije. Salvini razume, baš kao što razumeju i Viktor Urban u Mađarskoj i Sebastijan Kurc u Austriji, da EU nema odgovor. Italiji je prepušteno da se sama nosi sa dolascima preko mora iz severne Afrike i razgovori o novim dablinskim propisima to neće promeniti. Nema solidarnosti u vezi sa azilom i migracijama.

Salvini je blokirao Akvarijus zato što je to teren na kome on dobija bez obzira na ishod. Kao vođa ultra desničarske Severne lige, izgradio je kampanju oko obećanja o masovnoj deportaciji migranata. Činjenica da su njegovi predlozi bili (i još uvek jesu) neizvodljivi i nelegalni nije sprečila Ligu da dobije 17% glasova.

Salvinijeve bombastične tvrdnje da afrički migranti pretvaraju Italiju u ogromni izbeglički kamp ignorišu činjenicu da su dolasci sa mora ove godine opali na petinu onoga iz istog perioda prošle godine.

Bez obzira – retoričke bitke oko migracije dozvoljavaju mu da se postavi kao stariji koalicioni partner i branilac Italije.

Migrantska politika EU, posebno od rekordnih priliva iz 2015, izgrađena je na ideji da bi kontrolisanje dolazaka sa mora ojačalo evropski politički centar. Ljudska prava i međunarodno pravo mogli bi da budu podređeni potrebi za kontrolom čak i ako bi to značilo pridruživanje libijskih oružanih snaga, plaćanje švercera da rade kao obalska straža ili preusmeravanje pomoći za razvoj na korumpiranje afričkih režima u zamenu za zarobljavanje Afrikanaca u bekstvu.

Argumenti su bili da bi evropski glasači oprostili kršenje ljudskih prava na udaljenim mestima u zamenu za jače granice. U najprostijem obliku, oni koji formiraju politiku EU podmetnuli su kao jedini izbor onaj između dozvoljavanja umerenim glasovima da govore kao Salvini ili dvođenja samog Salvinija.

Kritičari ovog političkog konsenzusa odbačeni su kao naivni.

Prvi je to primenio prethodni italijanski ministar unutrašnjih poslova Marko Miniti, postigavši veliko smanjenje dolazaka sa mora kroz seriju mutnih poslova u Libiji koji su pretvorili švercere i trgovce ljudi u plaćene čuvare evropskih kapija.

Pre nego što su glasovi u Italiji prebrojani, „Minitijev plan“ imao je mnogo pristalica u evropskim prestonicama, a u Evropskoj komisiji izvršno telo bloka. Pošto su on i njegova partija izgubili moć, postalo je bolno očigledno da nema izbornog udela za centraliste koji podržavaju anti-migrantski populizam.

Tokom vikenda Miniti i njegove bivše kolege iz vlade udarili su na Salvinijevo odbijanje da pruži sigurnu luku Akvarijusu i hvalisali su se ravnotežom koju su postigli između „bezbednosti“ i „prijema“ – drugim rečima između teranja migranata i humanog postupanja sa onima koji su se nekako provukli. Poenta je i dalje promašena.

Tretiranjem migrantske politike kao krizne arene gde ljudska prava i međunarodno pravo mogu da budu odbačeni u žurbi da se odgovori na prividnu paniku, Miniti i njegove pristalice u Briselu i Berlinu bili su zapravo predvodničari Salvinizma.

Gradonačelnicima južne Italije ostavljeno je da se suprotstave sopstvenoj vladi i javno ponude bezbednu luku Akvarijusu. Često najjače pobijanje populizma ne dolazi od pokvarenog centra već od Evropljana u delovima na koje najviše utiče seoba ljudi.

* Danijel Howden je viši urednik u Refugees Deeply
** Komentar iz Guardiana prevela Tijana Veljković