Nevladina organizacija GARIWO dodeliće 6. marta, na Evropski dan sjećanja na pravednike, nagradu „Duško Kondor“ ljudima s prostora bivše Jugoslavije, koji su svojim radom afirmisali građansku hrabrost u vremenima i sredinama, u kojima to nije bilo nimalo lako.

Ovogodišnji laureati nagrade „Duško Kondor“ za građansku hrabrost su: Vlado Trifunović (Srbija), Asmir Fatkić (BiH), Višnja Marilović (BiH), Milan Popović iz Crne Gore i Milan Levar iz Hrvatske, kome se priznanje dodjeljuje posthumno.

Komisija je prilikom odabira laureata primjenjivala i dva osnovna kriterija predviđena za pravednike: da su pojedinac ili grupa nešto značajno rizikovali prilikom iskazivanja građanske hrabrosti i da nisu tražili niti primili materijalnu ili bilo kakvu drugu naknadu za učinjeno.

Milan Levar rođen je u Gospiću, Hrvatska, 1954. godine. Po struci je bio automehaničar, a u ratu je postao i oficir Hrvatske vojske. Komisija mu je dodijelila  nagradu „Duško Kondor za građansku hrabrost“  zato što je, svjesno rizikujući i žrtvujući život, u ratu odbijao da izvrši naredbe suprotne općeljudskim vrijednostima i njegovim ličnim, visokim moralnim ubjeđenjima.

Nakon rata u Hrvatskoj, 1997. je svjedočio pred sudom u Haagu o ratnim zločinima Hrvatske vojske nad civilima uglavnom srpske nacionalnosti u Gospiću.

Kao zaštićeni svjedok suda u Haagu odbio promjenu identiteta i mogućnost da napusti Gospić.

Dostojanstveno podnosio sve prijetnje smrću upućene njemu i članovima njegove porodice zbog njegove borbe za istinu.

Ubijen je podmetnutom bombom u dvorištu svoje automehaničarske radionice u Gospiću, 28. 8. 2000.

I u svojoj smrti prisutan te stalno pokazuje koliko još uvijek Hrvatska nije u stanju da se adekvatno suoči sa svojom ratnom prošlošću jer ni dan-danas njegove ubice nisu pronađene, navodi se u obrazloženju komisije.

Vlado Trifunović rođen je 1938. u selu Rakeljić u opštini Prijedor (BiH). Radni vijek proveo je u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA) gdje je stekao čin generala. Njegovo posljednje namještenje bila je pozicija komandanta garnizona JNA u Varaždinu (Hrvatska). Autor je tri knjige: Moja borba za istinu, Buđenje savesti – u borbi za istinu i pravnu državu i Neću milost.

Nagrada "Duško Kondor" za građansku hrabrost dodjeljuje se Trifunoviću  zato što je, iako svjestan rizika kojima se izlaže, iskazivao građansku hrabrost, tako što je odbio da sa svojim vojnicima učestvuje u ratnim operacijama u Hrvatskoj.

Septembra 1991. predao je Hrvatskoj vojsci kasarnu u Varaždinu prethodno naredivši da se oružje u kasarni onesposobi te je uspio izvesti na sigurnu teritoriju 220 vojnika i 60 oficira.

Zbog svog čina u Srbiji, koja je bila u sastavu Savezne republike Jugoslavije, osuđen je za izdaju, a u Hrvatskoj za ratni zločin. Za sebe je tim povodom rekao: „Ja sam jedini general kojega je Hrvatska osudila za ratni zločin, a Jugoslavija zato što nisam počinio ratni zločin.“

 

Ostao je dosljedan svom činu i svakodnevno se borio i bori se da sa sebe skine etiketu „izdajnika i zločinca“. O tome kaže: „Moja prva misao bi ponovo bila da spasavam ljude kojima ja komandujem.“

U Srbiji se uspio izboriti za pravdu te je Vrhovni sud Srbije 2010. godine ukinuo presudu njemu i grupi njegovih oficira. Bori se da nadležne instance u Hrvatskoj učine isto.

Asmir Fatkić rođen je 1968. godine u Velikoj Gati, kod Bihaća. Po profesiji je imam, hatib i muallim. Radio u IZ oko dvadeset godina u toku kojih je bio na odgovornim dužnostima: sekretar UI Bihać 1995-1998; član IO Medžlisa IZ Bihać 1998 - 2002; predsjednik Udruženja ilmijje Bihać 2002-2006; predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa IZ-e Bihać 2007 - 2008. Nepravedno je razriješen te dužnosti 2008. Suprug je i otac troje maloljetne djece.

Nagrada "Duško Kondor" za građansku hrabrost dodjeljena mu je zato što je, iako svjestan rizika kojima se izlaže, iskazao građansku hrabrost tako što je kao predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa IZ u Bihaću, 2007. po odluci IO Medžlisa IZ-e Bihać, kao odgovorna i ovlaštena osoba podnio krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu protiv članova IZ koji su u prethodnom periodu izvršili razne zloupotrebe položaja i krađu novca IZ.

Kao odgovoran građanin digao je glas protiv krađe, prevara, zloupotreba i kriminala i bio kažnjen  tako što mu je Disiplinska komisija Rijaseta IZ nezakonito dala otkaz „zbog istupa u javnim medijima“, sa obrazloženjem da „nije smio podnositi krivične prijave koje su prouzrokovale niz problema i negativan publicitet IZ“.

 

Jedini je imam u istoriji IZ koji je digao svoj glas protiv kriminala u IZ i nije poslušao preporuku tadašnjih vjerskih i političkih moćnika da povuče krivične prijave.

Zbog svog pravednog čina pet puta je napadan u službi, a policija u kojoj je bilo korumpiranih nije ga željela zaštititi.

Preživio je i pokušaj ubistva u službi, nakon čega je, zbog stresa i traume, liječen u bolnici.

Ostao je nepokolebljiv u borbi za pravdu i na insistiranje svojih džematlija ostao njihov imam, hatib i muallim, iako nije zvanično zaposlen, te ne prima platu niti ima osiguranje i penzioni staž.

Ostao je istrajan i usamljen u borbi za istinu jer nema pravnu zaštitu nadležnih državnih organa u zaštiti svog građanskog i radnog prava.

Vjerske predstavnike je suočio sa njima samima i onim što bi trebali da budu. Rekao je: „Ja sam se sa svojom ahmedijom čestito školovao da budem častan čovjek, i moram biti časniji od svjetovnih lica. Poručujem svim imamima i svim građanima da se niko ne smije miriti sa kriminalom u svojoj sredini.“

Višnja Marilović rođena je 1970. godine u Sarajevu. Samohrana je majka dvoje djece. Bila je dugogodišnja uposlenica u sektoru za ekonomsko-finansijske poslove Javne ustanove „Centar Skenderija“ (JU „Centar Skenderija“) a sada je direktorica Udruženja za zaštitu uzbunjivača.

Nagrađena je zato što je, iako svjesna rizika kojima se izlaže prijavila niz nepravilnosti u poslovanju JU „Centar Skenderija“ gdje je radila, uključujući i korupciju u samom vrhu preduzeća. Zbog svog čina je dobila otkaz i bila suočena s nizom neugodnosti uključujući i prijetnje smrću upućene njoj i njenoj djeci.

Jedno vrijeme živjela je pod policijskom zaštitom zbog prijetnji koje su joj upućivane.

Ostala je uporna u svojoj borbi i nakon otkaza postala direktorica Udruženja za zaštitu uzbunjivača i počela borbu za zakonsku zaštitu ljudi sličnih njoj.

Milan Popović rođen je 1955. godine u Andrijevici (Crna Gora). U profesionalnom smislu ostvario se kao naučni radnik. Redovni je profesor na Pravnom i Politikološkom fakultetu u Podgorici a saradnik je brojnih naučnih ustanova, medija i nevladinih organizacija u Crnoj Gori i van nje. Autor je brojnih knjiga, naučnih radova i novinskih tekstova.

Nagrađen je zato što je, iako svjestan rizika kojima se izlaže, afirmisao građansku hrabrost u dugom periodu, od  početka devedesetih, tako što je 1991. istupao na antiratnom mitingu u Podgorici dok se uveliko spremao napad na Dubrovnik. Tokom rata je otvoreno se suprotstavljao crnogorskoj ratnoj politici i njenom služenju projektu velike Srbije.

Bio je jedan od najglasnijih zagovornika nezavisne Crne Gore nakon čijeg se osamostaljenja suprotstavio njenoj kriminogenoj vlasti i svim vidovima nasilja koje je provodio crnogorski režim.

Zajedno sa Esadom Kočanom i Kočom Pavlovićem podnio je krivičnu prijavu protiv premijera, vrhovne državne tužiteljice i ostalih iz državnog vrha, najodgovornijih za ratni zločin deportacije i ubistva oko stotinu bosanskih izbjeglica 1992.

Ustao je u odbranu Slobodana Pejovića, policijskog inspektora, koji je godinama svjedočio o zločinu deportacija, zbog čega je krenula hajka na njega.

Iz članstva Internacionalne lige humanista istupio je 2007. zbog njihove odluke da Milu Đukanoviću i Svetozaru Maroviću dodijele svoja najviša humanistička priznanja.

Inspirisan dramom koju je 1994. godine preživio slijepi Ibrahim Čikić, kojeg je vlast optužila da priprema diverzantske akcije te zvjerski nedužnog mučila, napisao je roman Ibrahim, potresnu priču o zlu, čovjeku i nadi.

Od 1991. do danas pretrpio je niz uznemiravanja uključujući i prijetnje smrću, a u svojoj borbi nije poklekao.

NVO GARIWO ustanovila je 2007. nagradu "Duško Kondor za građansku hrabrost" i nagradu "Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti", čiji je cilj odavanje priznanja onima koji su svojim ličnim zalaganjem iskazali građansku hrabrost ili doprinijeli njenoj afirmaciji.