Konferencija u Beogradu
Sindikati i civilni sektor: Širenje područja borbe
Piše: Žarka Radoja 08/04/2014 | 19:40

Saradnja civilnog sektora i radničkog pokreta je nužna i moguća, što pokazuju primeri kampanje protiv Zakona o radu u Srbiji i protiv monetizacije autocesta u Hrvatskoj; radništvo mora izaći iz usko sindikalnih okvira i učiniti više u kontekstu borbe drugih društvenih pokreta pri čemu im iskustva civilnog sektora mogu biti i jesu od velike pomoći, zaključak je tribine „Perspektive radničkog organizovanja – civilno društvo i radnički pokret“, održane u subotu, 5. aprila u okviru konferencije „Rad, kapital i klasna borba“ koju je organizovao Centar za politike emancipacije (CPE).

Gde leže potencijali sindikalnog organizovanja, koji su ključni problemi socijalnog dijaloga  te kakva uloga civilnog društva može i treba biti u svemu tome kroz iskustva Hrvatske i Srbije, neke su od tema kojima su se bavili Ivan Radenković iz kolektiva „Gerusija“, Boško Petrov iz Saveza samostalnih sindikata grada Novog Sada i opština, Teodor Celakoski, aktivista inicijative Pravo na grad i radnik u kulturi i predsednik Nezavisnog cestarskog sindikata Mijat Stanić. Moderator je bio Miloš Baković Jadžić iz CPE.

Prema njegovim rečima sa sindikalne strane se počinje javljati sumnja u instituciju socijalnog dijaloga, način na koji on do sada funkcioniše, jer se pokazalo da, dok su njime okupirani, sindikati gube svoje članstvo ili se sužava prostor za zaštitu prava njihovih članova. Međutim, uprkos tome, sindikati ostaju veoma važne institucije ne samo zbog infrastrukture koju poseduju nego i zbog toga što jesu i dalje osnovni vid organizovanja radničke klase.

„U ovakvoj neoliberalnoj društvenoj konstrukciji njima je namenjeno mesto servisera određenih usluga od kojih država diže ruke i sitnih popravljača partikularnih problema u načim raspadajućim društvima“, kazao je Baković Jadžić.

Još sedamdesetih godina je postojala potreba nužnosti da se mobilišu šire narodne mase, te  da se sindikati ne mogu više baviti u perspektivi samo radničkim pitanjima bez uzimanja u obzir borbe drugih društvenih pokreta. Ivan Radenković podseća da je poziv na širu društvenu mobilizaciju ipak  izostao kada se radi o sindikatima, kako u Evropi tako i u Srbiji.

 „Radnički pokret je u defanzivi.  Ona nije samorazumljiva stvar, okolnosti koje su je dovele u defanzivno stanje obeležene su globalnom kapitalističkom dinamikom koja je dezintegrisala radničke organizacije, kako ekonomski tako i politički i ideološki. Danas je među mnogim sindikatima i dalje u opticaju ideologija socijalnog dijaloga i on važi kao osnovni obrazac pregovaračke strategije. Koliko taj obrazac realno odgovara sadašnjoj situaciji u kojoj se nalazi radnički pokret a koliko je to sindrom njegove slabosti, to je pitanje koje će biti na dnevnom redu samih sidndikata a s druge strane to je nešto čemu se treba govoriti javno, van usko sindikalnih okvira“, pojasnio je Radenković.

Ideologija opravdanja socijalnog dijaloga kaže da je radničkom pokretu krenulo bolje kad je prestao sa politikom konfrontacije sa kapitalom, i kada je usvojio neku vrstu strategije mirnog pregovaranjai da je zbog toga što se prestao konfrontirati sa kapitalom, stvorene su osnove za neku vrstu racionalnog socijalnog partnerstva sa kapitalom. To, kaže Radenković,  nije tačno iz više razloga. Kao prvo, previđa istorijsku realnost radničkog pokreta, pretvarajući njegove zasluge u vlastite.

„Radnički pokret je zbog svega i depolitizovan i deradikalizovan. U mnogim delovima je štitio samo speciična radnička prava dok u stvari nije došao u situaciju da kritikuje osnovne mehanizme reprodukcije načina proizvodnje kao takvog.“

Sindikati u Srbiji su nakon povlačenja iz pregovora sa Vladom u vezi predloga Zakona o radu, tražili pomoć civilnog sektora u protestima, nakon čega je nastala video kampanja koja je ukazala na štetnost određenih odredbi predloga Zakona.

„Sporazum koji su Gerusija, CK 13 i Udruženje romskih studenata potpisali sa sindikatima jeste bilo vrlo selektivna stvar baš zato što su te organizacije bile tu kada se radilo o radničkim pravima, i to se na neki način u sadržajnom smislu reprdukovalo unutar tih organizacija.  Tako je SSNS imao uvid u to šta radi civilni sektor i to je na njih delovalo podsticajno jer nisu imali predstavu da se toliko ljudi na sadržajnom nivou bavi analitički svime što donosi novi Zakon o radu“, kazao je Radenković.

Sindikati imaju i problem vidljivosti u medijima, te nedovoljne  edukacije o tome čime se zapravo bave. Zato je Samostalni sindikat grada Novog Sada i opština (SSNS), kako kaže Boško Petrov,  odlučio da krene u srednje škole i da učenicima pokuša da objasni značaj  sindikalnog organizovanja.

„Saradnja sa civilnim sektorom nam je pomogla dapostanemo vidljiiji. Shvatili smo da oni imaju predrasude o nama, kao i mi o njima i da to samo zajedničkim radom možemo rušiti. Bolje je da uspostaviš saradnju sa nekim ko već govori o tebi i mi smo zajedno napravili tribinu i klipove protiv predloga Zakona o radu“, podsetio je Petrov.

Dok se u Srbiji, zbog političke kontrole i organizovanja parasindikalnih organizacija, te institucije tek trebaju izboriti za novu poziciju u društvu, u Hrvatskoj, zahvaljujući podacima koje sindikalne vođe objavljuju, već se vode i krivični postupci protiv desetak direktora koji su učestvovali u korupciji, konkretno u slučaju  Hrvatskih autocesta. Najzaslužniji za to je svakako Mijat Stanić, vođa Nezavisnog cestraskog sindikata koji otvoreno govori o korupciji u tom javnom preduzeću, zbog čega je mesec dana imao i policijsku zaštitu.

Govoreći o saradnji civilnog sektora i sindikata, Stanić je podsetio da su sindikati ti koji imaju infrastrukturu, članstvo i novac dok s druge strane aktivisti imaju kreativne ideje kojima stižu do mnogo šire populacije.   

„Zbog davanja autocesta pod koncesiju smo se našli i dogovorili zajedničke akcije.Prvo smo organizirali nekoliko prosvjeda na kojima su surađivale sve sindikalne središnjice, civilno društvo i mnogo pojedinaca koji ne sudjeluju nigdje.  Zatim smo organizovali okrugli sto, pozvali stručnjake i otvorili teme o kojima se u medijima ne razgovara. Moramo zajednički raditi na razvijanju svijesti civilnog društva. Nema dobre vlasti bez dobro kontrolirane vlasti, a dobra kontrola može biti samo od naroda. Kad netko dobije vlast, narod mu treba postaviti  zahtijeve, sa točno određenim vremenskim rokom do kada što treba napraviti i ukoliko to ne napravi, ne treba čekati četiri godine, nego nakon tri mjeseca napuniti trgove u gradovima. Treba imati dovoljno razvijenu svijest za to, a to je najteži zadatak bez kojeg suradnja udruga civilnog društva i sindikata ne možemo ići naprijed“, kazao je Stanić.

Dodao je da sindikati nemaju pravo šutiti o korupciji i da o tome moraju javno govoriti bez obzira koja je cijena izlaska u javnost sa podacima.

„Mi živimo u globalnom potrošenom sustavu, potrošenoj državi, situacije su takođe potrošene. Unutar takvog sustava potrošenih država funkcioniraju i potrošeni sindikati. Bojimo se izaći iz takvog sudjelovanja, no, to se mora napraviti. U skupštinama društava sjedi jedan čovjek koji ima 54 poduzeća.  Sve je to jedno političko uhljebljenje i normalno da imamo nekompetentne osobe na svim razinama. Događa se raslojavanje u kojem imamo najbogatije gazde i najsiromašnije radnike. Mi se danas ne sučeljavamo sa poslodavcima, moramo štititi poduzeća da bi imali od čega živjeti. Kod nas kradu i vlasnici privatnih poduzeća, pa moramo i privatna poduzeća štititi. U tim oklnostima tražimo svoje mjesto“,rekao je Mijat Stanić.

Nevladinim i udruženjima civilnog društva dodeljena je vrlo kastrirajuća uloga u liberalno demokratskom okviru  kao mehanizmu kontrole transparentnosti, dobre vladavine i ljudskih prava. Međutim, u Hrvatskoj se pokazalo da to nije dovoljno, napomenuo je Teodor Celakoski.

„Dobar dio organizirane civilne scene u Hrvatskoj uguran je u jedan tip profesionalizacije. Negativna strana toga je da te organizacije nisu u stanju na kvalitetan način odgovoriti na ono što je nastupilo od 2008. Pod utjecajem krize nastupilo je vrijeme da nismo u stanju kroz mehanizme postojećeg organiziranja u cijelom društvu odreagirati na socio-ekonomske okolnosti krize. To je izazov civilnom društvu, ali i instrumentima koji su uspostavljene u tom periodu poput Zaklade za civilno društvo. Nju potičemo sada da krene u smjeru sufinanciranja projekata koji bi radili na povezivanju sindikata i organizacija civilnog društva, otvaranju tema financijske i socijalne isključenosti, itd...Sada postoji infrastruktura koja je svjesna da je potreban pomak“, kazao je.

Sindikati su bitni jer mogu da daju infrastrukturu koja je veoma važna, a s druge strane postali su svesni da su u dobrom delu delegitimirani, da su percipirani kao interesna grupa i u tom smislu su prepoznali prostor za svoju vidljivost i napredovanje kroz saradnju sa udruženjima. Celakoski, koji je laureat nagrade „Princess Margriet“, koju dodeljuje European Cultural Foundation (ECF), zajedno sa italijanskim Teatro Vale, pojasnio je detaljno koje su karakteristike saradnje civilnog sektora i sindikata: „Kroz cijeli ovaj proces smo došlo do deskriptivnog procesa rada, stjerani smo u prostor taktičkog, ono kako djelujemo je temeljeno na taj način i mi smo počeli razmišljati o našem organiziranju kao taktičkim kolektivima koji su nesektorskeži i rade ono što je neočekivano unutar sustava. Ključni pomak koji je potreban jeste izaći iz takvog sektorijalizma u nešto što su platforme ili kolektiviteti koji okupljaju one koji nisu istovjetni, koji ne prezentiraju specifičan interes, nego mogu postaviti socijalni i politički cilj na općoj razini.

Sledeća karakteristika je da to nisu ad hok ni projektne suradnje, nego je to nešto što je usmjereno usmjereno na srednjeročno i dugoročno bavljenje socijalnim ciljevima, poput Cvjetnog trga, golfa na Srđu.... Ovim se  saradnje usmjerene bavljenje hoće se klinasto ući u sustav, ljudi su spremni više se mobilizirati oko nečega što ih se neposrednije tiče i nešto šta mogu imati opipljivo unutar sustava.  

Treba da  krenemo u smjeru susreta sa onima sa kojima nemamo zajednički jezik, ali sa kojima možemo naći zajednički nazivnik (javna dobra, autoceste neštou što svako sa svoje strane može dati interpretaciju, ali da zapravo odgovara jednom širem razumijevanju društvene pravednosti ili toga da nešto ne želimo dati i mislim da taj osjećaj ljudi je onaj koji može mobilizirati stvari). U konfrontacijskoj maniri trebamo doći u stvaranje političkih situacija koje mogu biti mobilizirajuće Ključan pomaku političko djelovanje je to da se vidi da li se može ispregovarati one koji su u nekom susjedstvu, bilo konceptualnom, bilo unutar društvenog polja.“

Karakteristika taktičkih grupa i kolektiviteta, kako je rekao je i ta da ne pristaju da se pregovara iz početka o metodama i načinima djelovanja.  

„Sadašnje stanje mogućeg razvoja suradnje organizacija civilnog društva i sindikata mi se čini da je na razni pomicanja prema stvaranju zajedničkih nazivnika. Potrebna je šira društvena platforma o pitanju zajedničkih i javnih dobara i zahtjeva prema transformaciji ukupnog pozicioniranja i sindikata i udruga prema sustavu u smjeru zahtjeva u suupravljanju a ne samo participaciji, uključenost u taj proces i bavljenje tim resursima kao dugoročno održivima, riklejmanje javnoga... To je ono što nam predstoji. To, naravno,  stavlja u opasnost korumpiranja, klijenteliziranja, ali mislim da se taj rizik treba poduzeti“, zaključio je Celakoski.