Ne sjećam se tačno kada je Sarajevski filmski festival postao bitan faktor u mom ljetnom kalendaru. Počelo je to vjerovatno sa iščitavanjem festivalskog vodiča sa kratkim opisom svih filmova i podvlačenjem željenih naslova. Sjećam se i da mi nije bilo mrsko čekati u redu za karte, tako da mora da je to bilo nešto vrijedno truda. Tih godina bi pogledao nekoliko filmova, uvijek manje od željenog broja, i intenzivno sam zavidio onima što bi uzeli godišnji odmor i onda trčali s jedne projekcije na drugu. Svake godine bih sebi govorio kako ću i ja tako naredne godine, pa nikad. Uglavnom, sjećam se da sam na poslu 'narađivao' dokumentarce koje je birao Howard Feinstein i koji su se obično prikazivali u Meeting Pointu u podnevnom terminu, ili ponekad od tri.

Vremenom mi je postalo zanimljivo i da pratim pisanije o festivalu u novinama, kao neki barometar današnjeg sarajevskog društva na nekom mikro nivou. Tako je jedan vrli pisac prije otprilike sedam godina zapisao svoj razgovor sa prijateljem. Kao pita ga jaran koje će filmove gledati na festivalu, a on mu na to odgovara neće nijedan jer iako toliko voli film da bi se „koliko sutra, mogao prijaviti za kviz iz povijesti kinematografije“ nema nijednu, kako on veli, gledateljsku prednost, tj. nije između ostalog  „biznismen, tajkun, sponzor... političar, diplomat, stranački moćnik ili stranački vodonoša.“ Te iste godine zabilježio sam da nisam čekao nijednu sekundu u redu i da sam kupio karte za sve projekcije koje su me zanimale, tako da to realno nije bio problem. Ono što jeste problem je spočitavanje nekakvog nakaradnog elitizma festivalu na osnovu teze da je teško doći do karata, što jednostavno tog ljeta 2007. godine nije bio slučaj. I ako se već toliko voli film, najmanje što je kandidat za kviz mogao uraditi jeste informisati se kakva je situacija sa kupovinom karata i onda pisati recimo o tome kako je kupio karte, ali mu je mrsko sjediti sa svim tim biznismenima, tajkunima, sponzorima, političarima, diplomatima, stranačkim moćnicima i vodonošama, pa će ih pokloniti nekome od obične raje.

Od filmova koji su prikazani te godine a kojih se i dan-danas sjećam, što je vjerovatno najbolji pokazatelj njihovog kvaliteta, tu su: Sari's Mother, Bil'in My Love, Očima vojnika, Terror's Advocate, Informativni razgovori, Esma, Once... Od pisanija, pažnju mi je privukao tekst još jednog novinara-književnika (onaj prvi je valjda više književnik-novinar) koji je napisao: „Pitanje o tome da li je festival dobar, pomalo je suvišno. Grad živi bolje, brže i kvalitetnije u ove dane. Ali, sjenka koja se nadvila nad njega, sjenka 'ideološke pravovjernosti' obučena u bijela odijela koja puše havane, prijeti da on kroz nekoliko godina postane poput napuštene fabrike čiji ogoljeni veliki zidovi još jedino svjedoče o nekadašnjem značaju i veličini.“ I tako su onoj prethodnoj listi hoštaplera dodana i „bijela odijela koja puše havane“. Meni je ispočetka bila malo čudna ova izražena doza tobože pravovjerne negativnosti prema festivalu, ali čini mi se da sa ove vremenske distance malo bolje razumijem o čemu se tu zapravo radi. Mi smo u kritici uvijek i nepogrešivo velikodušni jer mi to radimo za dobrobit kritikovanog, u ovom slučaju filmskog festivala, a sve to jer nam je objekat kritike previše bitan da bismo tek tako pustili da polako odumire i gubi sve one kvalitete koji su ga nekoć krasili. Prije nego smo mi u svojoj svekolikoj objektivnosti odlučili da to više nije to. A realno valja nečim i popuniti novinski tekst.

Pa je tako popunjavajući novinski tekst jedan filmski kritičar iz susjedne države napisao prije pet godina da „u srpskoj javnosti, a posebno u filmskim krugovima, vlada uvjerenje da je SFF bar u neku ruku antisrpski festival.“ I onda taj stav pojašnjava time da srbijanski filmovi nisu bili nagrađivani na ranijim izdanjima festivala. Sad ćete vi meni reći da pretjerujem jer nekoga ko uzima na sebe da govori u ime čitave javnosti i filmskih krugova ne treba uzimati zaozbiljno. I stoji to nema zbora, ali nekako ti zasmeta lakoća s kojom se ta anti odrednica prišije i nečemu tako neutralnom kao što je u biti filmski festival. Tada sam dotičnom kritičaru odgovorio ljutito i ne baš biranim riječima, ali sa ove vremenske distance uviđam da je veći problem taj provincijalizam koji se hrani ubjeđenjem da smo mi ti koji određujemo šta je to kvalitet, a ne u ovom konkretnom slučaju međunarodni žiri. Mi, ex-yu pametnjakovići, smo svi stručnjaci iz povijesti kinematografije i mi svi znamo u kojem pravcu jedan festival treba da se razvija da se nad njega ne bi nadvila neka ideološka sjenka koja će ga sasvim izvjesno u jednom trenutku i poklopiti. Te 2009. godine, među nagrađenim filmovima bili su srbijanski filmovi Ordinary People i Tilva Roš.

O još jednom aspektu našeg provincijalizma i sindroma društva koje se previše bavi samim sobom govori i novinarka-prevoditeljica kada piše o „dekadentnoj i perverznoj, slijepoj i neljudskoj EU“ i o nama u kojima ima „još ljubavi i razumijevanja, i topline, i kuće i familije i kičme.“ A sve to na osnovu tri pogledana filma, s jedne strane kanadskog i slovenačkog i s druge hercegovačko-bosanskog. I tako bi neki vanzemaljac mogao pomisliti da na prostoru od Slovenije do Kanade vlada neljudskost i dekadencija, dok je kod nas u BiH sve prožeto toplinom i razumijevanjem. Opet ćete mi reći da pretjerujem i otkud je sad njeno mišljenje bitno, ali nije to iskrivljeno ubjeđenje o nama dobrodušnima i njima bezdušnima ograničeno samo na jedan obični novinski tekst. Od filmova koje sam gledao te godine zapamtio sam Rachel, Layla's Birthday, Storm, Food Inc, Standard Operating Procedure, Women from Georgia, Goodbye Solo, Kenjac.

Nisam baš svake godine pratio ove pisanije jer zna to biti baš zamorno. Tako sam prije četiri godine samo gledao filmove. Godine koje su pojeli lavovi, Presumed Guilty, Jaffa: The Orange's Clockwork, Kick Off, The Secret in Their Eyes i konačno A Somewhat Gentle Man. Tada sam u ulozi wannabe filmskog kritičara zapisao: „Ovom filmu je realno teško naći bilo kakvu manu od početka pa do završne scene u kojoj naš junak iz naslova (Stellan Skarsgard) pripaljuje cigaru na auto-otpadu. Sve cigare koje je dotad pripalio nagovještavale su neku brigu koja se nepogrešivo i materijalizuje, dok ova Stellanom liku donosi smiraj i bolje dane.

Neki ozbiljniji filmski kritičari rekli bi kako ovaj film predstavlja spoj naizgled nespojivih filmskih izraza Larsa Von Triera i Guya Ritchiea, odnosno minucioznog ogoljavanja jedne male sredine uz korištenje bezličnih kulisa kao što su radnička četvrt, podrumska soba ili automehaničarski servis s jedne i karikaturalnih likova i situacija koje, osim što služe kao comic relief, pomažu režiseru da pribjegne i najnevjerovatnijim rješenjima koja u svijetu ovog filma djeluju savršeno uvjerljivo s druge strane.“ Ovaj film posebno pominjem iz razloga što režisersko-glumački dvojac, Hans Peter Molland i Stellan Skarsgard, gostuje i na ovogodišnjem festivalu sa filmom „In Order of Disappearance“.

Pretprošle godine sam se vratio pisanijama. Jedan pisac satiričar je te godine pribilježio: „Kino Sutjeska je ruševina iz koje već petnaest godina memla vuče prolaznike za nogavice. Kino Radnik je pretvoreno u magacin. Kino Kumrovec je srušeno da bi umjesto njega iznikao neboder već dvije godine prazan. Kino Arena je srušeno da bi grad dobio još jedno divlje parkiralište. Kinoteka će umrijeti kao videoteka. Kino Prvi Maj je pretvoreno u kafanu planinarskog doma. Ne izlazi ni Sineast. Na prste lijeve ruke Kapetana Kuke mogli bi se izbrojati kino klubovi pod okriljem prosvjetno-pedagoškog zavoda. Ali Sarajevo svejedno ima festival. Filmski.“ Jedan akademski slikar i karikaturista se nadovezuje pa kaže između ostalog: „Čime Sarajevo postaje kulturnije zahvaljujući SFF-u? To je način da se kultivira stanovništvo, ali je to preskupo i neodrživo u ovakvom trenutku kada propadaju institucije od istorijskog i kulturnog značaja, a da se jedna privatna manifestacija finansira iz državnog budžeta.“ I tako to traje godinama, SFF ispade kriv za čitav niz naših kolektivnih poraza, od poslijeratne pljačkaške privatizacije do zatvaranja Zemaljskog muzeja. Jedan ovdašnji filmski režiser na ove kritike je tada odgovorio ovako: „Najbolje je ukinuti i festival i da nema ništa kao što je bilo prije dvadeset godina, nije ništa bilo u Sarajevu, nego je ono pustinja. Ako ćete me zvati za te budalaštine, nemojte me, majke ti, uopšte više ni zvati.“ Od filmova te godine zapamtio sam Dugi raspust, The Angel's Share, My Brother the Devil i Football Rebels.

I konačno prošle godine, po prvi put otkako pratim filmski festival, nisam bio tu i odgledao sam samo argentinski film Wakolda zadnjeg festivalskog dana. Od filmova koje nisam ranije spomenuo pamtim još i Dark Days, Paradise Now, The Visitor, Tyrannosaur, Crash, The Magdalene Sisters, Ecumenopolis: City Without Limits... Vratio sam se na početak teksta da vidim koji je to broj filmova kojih se sjećam. Ukupno 33. S obzirom da se radi o filmskom festivalu, pomalo je paradoksalno da se već godinama više piše o svemu drugom osim o filmovima. Ako bi ovaj tekst trebao imati neku poruku, onda je to da ogromni polemički potencijal festivala trebamo iskoristiti barem malo konstruktivnije. Za kraj, filmovi koje bih preporučio za gledanje na ovogodišnjem izdanju festivala, s tim da trebam još reći da se radi o skraćenoj listi posebno prilagođenoj parovima sa malom djecom: Mr. Turner, In Order of Disapperance, Leviathan, Wild Stories, Turist, Nekada davno, Čika Toni, tri budale i tajna služba i Djeca tranzicije. Provjereni režiseri, zanimljive priče, uz par dokumentaraca koje je odabrala uvažena Rada Šešić.