Iz Dnevnika Milana Milišića

"Krenuo sam u grad. Čula se sirena. Tip u trafici na brzinu mi je dao četiri Vinstona za Jelenu. Pretpostavljam da će cigareta uskoro nestati. Ratna nestašica. Ali sam bio dovoljno glup da ne kupim šteku Ronhila. Točno kada sam prišao Lazaretima, prodavačice su bježale u sklonište. Butiga Merkator u gradu stavila je sto na vrata i prodaje stvari preko banka. Red na ulici. Mima Čampara sa trbuhom do zuba, ima kruha. Placa potpuno prazna sa sandukom koji je Gundulićevo sklonište." (Peščanik, 17 godina od opsade Dubrovnika)

Milan Milišić rođen je 1941. godine u Dubrovniku, gradu kojem je posvetio svoj život i u kojem ga je malo ko razumio. Dana 5. oktobra 2013. navršava se tačno 22 godine od njegove tragične smrti. Milan Milišić bio je jedna od prvih civilnih žrtava napada JNA i paravojnih formacija Srbije i Crne Gore na Dubrovnik. Poginuo je od granate u svom stanu. Tekst koji objavljujemo, napisan je za e-Novine na 20-godišnjicu njegove smrti. Objavljujemo dio iz teksta Vedrana Benića "Milišića dubrovački dani" i izbor iz poezije koji je za čitanje na festivalu Kenova?, napravio njegov dugogodišnji beogradski prijatelj Predrag Čudić. Fotografije nam je ustupila supruga Milana Milišića, Jelena Trpković.

Milišićeva poezija malo je poznata novijim generacijama, tek im je njegov život nepoznanica, iz prostog razloga što ih nije imao ko ni podučiti. Njihovi roditelji su živjeli u vrijeme kada je Milan Milišić bio prognan iz društvenog života, i kao takav za većinu obilježen. Milan Milišić nije pripadao ni jednom sistemu, sem sebi i svijetu. Na balkanskim prostorima to nije recept za uspjeh.

"... Milana sam zadnji put vidio na Stradunu jednoga jutra prvih dana listopada 1991. Rat je već bio počeo, ali su ljudi slobodno šetuckali jer su još vjerovali da Grad unutar zidina neće, niti može biti meta. Struje i tekuće vode već nije bilo, ali su zalihe još bile pune. Ni Manon nije još bio izgorio, pa smo za stolom postavljenim ispred te kavane na Stradunu popili kavu. O čemu smo pričali, ne sjećam se. Jedino se sjećam da je usred kave pukla jedna mina na padinama iznad hotela Belvedere. Vjerovali smo tada da je riječ o slučajnom prebačaju. Navečer 5. listopada već je ozbiljno padalo po Gradu. Sjećam se da smo se u kući supruga, devetogodišnji sin i ja šćućurili na podu iza prividne sigurnosti termoakumulacijske peći. Upravo sam sâm sebe u sebi proklinjao što sam u ovim nemirnim balkanskim prostorima idiotski gradio kuću bez podruma i s toliko staklenih površina, kad je zazvonio telefon.

"Poginuo Milan" — rekao je Davor Mojaš.

"Koji Milan, kako poginuo" — uspio sam izustiti.

"Profesor" — bio je neumoljiv Davor.

Ujutro 6. listopada poslao sam TV ekipu da snimi Milanovu kuću. Da pođem s njima, snage nisam imao. Upravo su stigli snimiti trenutak kada su u plastičnoj vreći iznosili Milanovo tijelo.

Počeo sam pisati popratni off za te kadrove: "Iskrivljena logika ovog rušilačkog rata, htjela je da u prvom danu napada na sâm Dubrovnik, u sinoćnjem bombardiranju Ploča, pogine u svojoj kući pjesnik Milan Milišić, član Društva hrvatskih književnika i hrvatskog Centra PEN-a, književnik, prevodilac i dramaturg dubrovačkog kazališta. I da ironija ovog besmisla bude još i veća, poginuo je pjesnik, Srbin po nacionalnosti, rođen 1941. u Dubrovniku, koji je mnoge svoje buntovne stihove posvetio svom gradu — Dubrovniku, na svoj način osjećajući ga dublje i intenzivnije od svojih sugrađana."

Pišući te riječi, negdje u dubini osjetio sam nelagodu. Ne smještam li to Milana u neke ladice i pretince, u one gdje se on ni po svojoj umjetničkoj, a ni ljudskoj biti nikako nije želio razvrstavati. Ali, samo nakratko, dok me nije protresla snažna eksplozija rakete jednoga »miga« koji je gađao TV-repetitor na Srđu. Tekst sam proslijedio u Zagreb.

Oprosti, Milane!"

Foto: Jelena Trpković

***********************************

VOLELE SU ME DVE SESTRE, SKUPA

Volele su me dve sestre, skupa
Jedna lepa kao zora, druga lepa kao noć
Raj i pakao kusah, drhteći nad zlatnim tanjirom
Pomešane u divan, gorak kolač

Razdavah se raskošno ko šumska reka zverima žednim
Srebrne niti pletoše moji prsti u njihovoj kosi
Jedna me gledala pomirljivo kao jesen
Druga me ljubila ko plaho proleće

Naivno zelena trava sterala je svoje razumevanje
Bežali smo u nju kao u drevne bajke
Misli nam behu proste kolibe od pruća, a preterane
Gomile sporih godina nadrastalo

U barci su na mesečini svetlila njina kolena
Ko bele hridine Dovera, ko obluci Brela
Jedna se pravila da jede, tamna ispod očiju, glačna
U drugoj je drhtala krv kao srna u zamci

Utroje slušasmo kako toče bronzane ure
I mala svetla što se gase, ko usne tople sklope
Ležao sam im naizmence u krilu, prepolovljen ljubavlju
Prepolovljen dobrotom i nežnošću, i tih ko muk međ dva hica

Toliko je bilo zvezda da nam dopunjuju reči, te ćutasmo
Hladna svetlost obasjavala je oble izbočine naših veza
Naizmenično smo skidali prašinu s lica
I tela pokrivenih lišćem čekali smrt i izbavljenje

Ništa nam nije bilo strano kao otimanje
More je ležalo pritajeno, zaneseno
Uzimali smo ono što nam je davala pitka priroda
I nudili se, ogledajući se u njoj, jednostavni i zahvalni

Volele su me dve sestre, skupa
Život i smrt bili su reči iste pesme
Morali smo je pevati, nemoćni pred njenim rimama
Stihijom većma dražom što bliža beše kraju

Onkraj Grada zastasmo: Vihrile su njihove crne zastave u dimu
Tu je trebalo da padne odluka, bez suza
Neko je od nas morao da ostane tu, u nemilom pesku
I u toj raspodeli da mu pripadnu uspomene

Bili smo mirni ko tri mirne palme
One poskidaše svoj nakit i on im poteče niz lice
Dostajalo nam je ruku i usana i svega pod svodom
Samo nam je bilo previše – misli

Vreme je točilo na nas svoju sumornost ko vreli katran
Bili smo goli pod njegovim kulama; one veličanstvene jasike
Ja opor ko kora bora – pustili smo da nas prži kosmos
I kao belokost postajasmo dragoceniji jedno drugom , i lepši

Na kraju, ja, koji sam ih dograđivao tako dugo
Da sam već imao čelo Tvorca i telo Zemlje
Dadoh im znak da priđu i zagrlih ih jednim zagrljajem
Jačim od roditeljskog i prirodnijim od zemljotresa

I znajući da moram progovoriti, rekoh:
- Družbenice moje verne u ljubavi i patnji
Odsecite sad ove ruke i krenite zagrljene njima;
A one, znajući da moraju poslušati, učiniše tako

*

Duva vetar sa mora i nabore moje odežbe
Puni nekim drugim, no znanim mi, oblikom
Volele su me dve sestre, ko dve grlice pitome
A da vredan te ljubavi ne beh, ne rekoh nikad nikom

KOGA NEMA

Koga nije – bez njega se može
I suzdržanost – čija je veća?
Prah se odsustva njegovog taloži
U tih stalaktit il u stećak

Koga nema – brišu mu se stope
Prazni minuti njegov prostor pune
Ko pahuljice sniježne, tople
Prozor napuštene sobe

Koga nema – gdje sad korača
Nad kojom sporom vodom snatri

Lice njegovo – promijenjeno lice spavača
I u imenu mu slova saplet

Gdje mu tragovi prestaju – ne zna se
Tako ni rose stisak grani
A poređuje ga ko ne umije
Od nazočnosti njegove da se brani.

SVETA NEDJELJA I DRUGI

Danas je Sveta Nedjelja.
Jedan nastavak iz popularne serije.
Sunday joint.
Ceste su suhe i umjereno zakrčene
Broj smrtnih slučajeva ohrabruje
U odnosu na prethodne nedjelje
Na iste nedjelje predviđene u budućim godinama
Ili na prosječne nedjelje u drugim državama
S mnogo razvijenijim nedjeljanjem
I s društvenim sistemima suprotnim našem.

Broj (ne)djela (ne)raste (ne)djeljom –
Ljudska osobnost toliko ovisi o kalendaru
Maskira se i demaskira u skladu s njim
Štoviše, osjeća se i prava fizička pokretljivost
Štoviše, i sam duh panično slijedi  brojke
Sve promjene u crnim pregradicama
Gdje su samo sveci zabilježeni crvenim.
To je i normalno: sistem kalendara
Izveden je iz sistema neba -
Zvjezdane putanje i šare otisnule su ga
I stoje kao korektiv njegovih zakona

Novo kolo nogometnog prvenstvenog natjecanja
Po kalendaru pada u današnji dan
I sv. Trojstvo; majka je obukla
Najskuplju crnu haljinu
(Stoji joj izvrsno, kao dres)
I navijački raspoložena krenula u crkvu
Sunday morning walk.
Usput je susrela susjeda milicionara
Koji je i danas dežurni
I koji ju je tako ljubazno pozdravio
„Dobar dan gospođo“

&

Sveto trojstvo. Jedan
             Dva
    Tri
Ho-će-mo čevrti!

&

Nedjeljom ostaje zaključana Glomazna zgrada
Čije ključeve s mrvicama u svojim džepovima
Drmusa jedan Noćni Ključar
Koji sad kunja za malim stolom
U svojoj krletki-portirnici
S jednim uhom na telefonu
S jednim okom na elektronskom sistemu kontrole
S jednom rukom među mesnatim oblacima
Djevojke iz Nedjeljnih Ilustracija.
Na jedno delikatno mjesto
On je naslonio delikates:
Ogrizak bureka s mesom
Meso mesu!

Što misli njegova drugarica supruga?

- Njegov posao nije težak ali je iscrpljujući
A onda tu je znate odgov–ovaj-ornost
Nisam nikad govorila za nedeljni radio kon-
Takt program ali ja tako mislim
Inače što da vam kažem čujte
Meso je sve skuplje sve crnje sve tvrđe
Samo nam nedjelja nikad nije bez mesa. Kuhano
Pečeno i dobro istučene šnicle
Prasetina, jagnjetina, govedina, teleća glava
Piletina iz leda
Moj drug voli i nešto sa ražnja
A sobom nosi mesni burek isključivo
Teško je raditi i nedjeljom
Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ
Čujte meso
Šest dana radi i svršuje svoje poslove
Skupo je što možete
A sedmi dan je odmor gospodu bogu tvome
A tko može bez njega?

&

Onaj-koji-je-izmakao-iz-Glomazne-zgrade
Sunday build-up
Ima razloga biti zadovoljan
Moglo se dogoditi da popije svoje pilule i smanji se
Ispred „glo-tel“ (glomaznog telefona), „glo –sto“ (stola)
Pred „glo-vin“ (vinjaka bocom), uz „glo-šok“
(Glomaznu šolju kafe) nalik poplavljenom rudniku
Pred „glo-min“ (glomaznom bocom mineralne vode)
Koja bi mu bila kao zastakljena Nijagara
S kartotekom opsežnom kao knjižica, sa simptotekama
S krosreferencama, s glomaznom tekom zakazotina
Od koje bez brojne pomoći ne bi mogao ni koricu (kruha)
Podići.
Izraz zrele zabrinutosti za opću stvar
Mogao bi mu se trajno prilijepiti za lice
Sirovine za proizvodnju zabrinutosti redovno pristižu
Čak i nedjeljom
Čekat će ga već tamo
Da dođe u treći dan po week-endu
Da se uznese liftom i sjedne s desne strane portreta
I sa sklavom da sudi o živima i mrtvima
Čijem carstvu neće biti kraja.

Ali Onaj-koji-je-izmakao-iz-Glomazne-zgrade
nema regbi sreće
Nebo dijeli neku oblačnu pravdu
Komarci dolijeću s rijeke
I zvjerski ujedaju tijelo u rekreaciji
A u kućici-slobodici voda kapi
To je tako enervantno!
Eh te domaće pipe je li tko
Vidio da vode kulturnih kape
Švicarska voda npr.!
Proteklo je već stotinu slatkorjekih stihova
Ove odveć vedre pjesme
I krajnje je vrijeme da se otvoreno kaže:
Ovdje bi trebalo uvesti red.
Domaći pesticidi naprosto pogoduju komarcima
Domaće vremenske prilike su krajnje nestabilne
Domaće meso ima okus pesticida za komarce
Divim se samome sebi kako ne poludim
Kaže Onaj-koji-je-izmakao-iz-Glomazne-zgrade
Otvara Nedjeljne Ilustracije i čita veliki naslov
„Divim se samome sebi!

&

- Kako da ne poludim, pita se Uspješni Novinar
Koji je načinio uspješni interview
I telefonirao Djevojci iz Nedjeljnih Ilustracija
Oko 11: Halo Halo
                Javljam ti se umoran, utoliko
               Više oran
               Pomisli što bismo sve danas mogli
               Utakmica!
               Pa biftek!
               Meso mesu!

               Oh-no, Oh-no!
Odgovara Djevojka iz Nedjeljnih Ilustracija
Nikako ne mogu danas
Oprala sam kosu posebno osjetljivim šamponom
Sunday beauty
Posprejala je posebno osjetljivim sprejem
Sunday splash
I ne stavljam svoju guzicu u jeftina kola
Danas mi dolaze moji sa sela
Donose jaja sira mesa
Guske purice piliće plovke
Očekujem uz to jedan važan poziv
Telefonski
Imam umor od slobodnih aktivnosti
Kukičenje, emancipacija, gađanje iz puške
Moram se stavljati na raspolaganje narodnim masama
Postoje ljudi koji s mene jedu burek
Ciao we’ll fix it another time
Ti si srce.

&

Nedjelja se već primiče uspješnom kraju

Cijenjeni gost je zadovoljan uspjehom svog tima
Kakav samo refleks ima
Ono krilo!
Ne napravi sebi idola niti kakva lika
Ma kakva perad, dajte vi meni biftek
Nemoj im se klanjati niti im služiti
Gospodin će biti uslužen
A za gospođicu ako je po volji?
- Ne, nikako
Za gospođicu je veliki post i strasna sedmica
I to pomiješano i neprestano
Njena linija ima općenarodni značaj
Cilj posta je očišćenje tijela, jačanje
Volje, uzdizanje
Duše iznad tijela, a više od svega

Proslavljanje i poštivanje
Naloga „7 zakona ljepote“
U Nedjeljnim Ilustracijama.

&

Danas je nedjelja, dan 24-i tekućeg mjeseca
197i-srednje-godine
Razabire se raspored za slijedeći tjedan
Danas je sveta nedjelja; po starom kalendaru
Jedanaesti dan u mjesecu kologustu
Za pravoslavne: Sv. muč i arhiđ. Evplo
Za rimokatolike14-a nedjelja po Duhovima
Sutra je ponedjeljak: Ljudevit
Za p.s. Sv.muč. Fotije i Anikita
Utorak: Rufin b; za pravo-
Slavne Pr. muč. Maks. Isp. (Odan. Preob.)
Srijeda: Sv.pror. Mihej; za r.k. Monika
U četvrtak je Sveta Avgustina; za p.sp Velika Gospa
Petak: Prep. Roman, Joakim Os; Raf.B
Za r.k. Glavosjek I. Kr. Vidjet će se(!)
Polovica mjeseca na nebu
Kako se svija oko krakate zvijezde -
To je prilika da navedemo odmah
I najvažnije muslimanske praznike u 197i-srednjoj
Ovaj petak je, kao i svaki, svetac
Nova musl. 1395. god. proslavljena je 14. jan. 197i-srednje
A Mevlud – rođendan Muhamedov – 25. ožujka
Ramazanski, prvi dan posta očekuje se 7. sept. o.g.
Ramazanski bajram, prvi dan, pada 7. listopada
A prvi dan Kurban – bajrama 14. XII

"Ispovedanje vere je slobodno i privatna je stvar svakog čoveka.
verske zajednice odvojene su od države
I slobodne u vršenju verskih poslova i verskih obreda!"
- (Ustav SFRJ, član 174.)

&

Nedjelja je tako kratka, naročito jer poslije nje dolazi ponedjeljak
Nedjelja je moj najdraži dan
Nedjelja je praznik kao što su Prvi maj i drugi
Nedjelja je slobodan dan!
Nedjeljom, zna se – na utakmicu!
Nedjelja je dosadna, monotona...
Nedjeljom smo svi skupa pred televizorom
Ni jednu nedjelju ne provodimo kod kuće
Nedjeljom sam ti ja u lovu, brajko
Nnnnedjeljom idem nnna ples
Nedjelju jedva dočekam da se naspavam
Nedjelja mi je kao svaki drugi dan
Nedjeljom idem na misu i u kume Zorke
Nedjeljom se lijepo obučem i gledam kako prolaze ljudi i automobili
Svake nedjelje dođe pijan k’o zvijer, a ja što ću...
Nedjeljom najviše čitam
Nedjeljom imamo voljno do 10
Nedjeljom se, znaš, najviše zaradi, ali se zato i radi, bogami
Nedjeljom je u domu meso i kompot
Ja prvo operem kola a onda vodim djecu u zoološki...
Vrt! Cvijeće! To je nedjelja za mene
U domu ubožnika dobivamo čiste čarape
Nedjeljom obiđemo malu vikendicu
Po cijeli dan se tucamo i slušamo ploče
Odem do groblja da vidim koga poznatog
Za mene? Krvav biftek i Nedjeljne Ilustracije!

&

Osim poznatih državnih praznika i nedjelja
Postoje i značajni datumi kao što su:
Međunarodni dan žena
Dan omladinskih radnih akcija (1.IV)
Međunarodni dan zdravlja
Dan željezničara
Međunarodni dan Crvenog križa
Dan pobjede
Dan ratnog zlakoplovstva
Dan mladosti
Dan tenkista
Dan graničara
Dan ustanka u Istri i Slov. primorju!
Dan pomorstva
Međunarodni dan mira
Dan naše artiljerije
Dan Ujedinjenih naroda
Svjetski dan štednje
Oktobarska socijalistička revolucija (1917.)
Svjetski omladinski dan
Dan prava čovjeka
Dan Jugoslavenske narodne armije
Kao i noć svakog od tih dana.

&

„Nema praznika ni nedjelja
I sva jesreća u suncu
Što nas pokatkad u stari život vrati...“
                             - (Dušan Vasiljev)
„Praznike ne treba proslavljati u pijančenju
Već u  obnavljanju uma i očišćenju duše“
                             - (Ilija Kritski)

&

Uzeto za danas odijelo za kemijskog čišćenja
U cirkusu ima i popodnevna predstava
Pred kinom međusobno se mrze tapkaroši.
Kazalište u krizi – mjesta na pretek.
Naši suradnici pripremili su bogat nedjeljni program.
Strašna će biti osveta njegova
Promet nedjeljom uvečer naprosto nemoguć
Naše najbolje bifteke izvozimo
Kod nas, molim vas, manekenka u Nedjeljnim Ilustracijama
Ne može zaraditi ni za ’ruh
I to očito radi linije.
Naše nedjelje ubijaju jednoličnošću i hranom
A radni dan dvoličnošću i skupoćom.
Dani su sve kraći i kraći, a noći su
Sve duže i duže – objašnjava učiteljica.

Ove nedjelje na našim nogometnim poljima
Ostvareni su nezapamćeni rezultati.

&

Nedjelja je započela svadbom
Kolo i pucnjava
Ranjeni...

Slatko je vojniku
U slastičarnici
Zrak pun agitacije zvona

Trafike se zatvaraju ranije
Neki autobusi ne voze
Nedjeljne Ilustracije – novi broj!

Nedjelja spava s novinama preko lica
Do mirne vode u kojoj plovi
Vještačka vilica ponedjeljka.

&

Sunday is over!
O prvi sati novog radnog dana!
Uspješni Novinar dijeli posljednju rundu karata
Onaj-koji-je-izmakao-iz-Glomazne-zgrade
S nepovjerenjem ostavlja sirove kamenice
Uzima pilulu za stomak, prah za nesanicu
I zečju mast za ujede komaraca
Djevojka iz Nedjeljnih Ilustracija
Zove taksi: Taxi!
Noćni Ključar podiže glomazni svežanj ključeva
I zveckajući njima otvara Glomaznu zgradu
Zatim, smijenjen, prolazi kroz našu stvarnost
Kao kroz vrt koji je njegova ruka njegovala
Odlazi kući i na prstima se uvlači
U kiselkasti ostatak nedjeljnog zraka
Oko usnule drugarice supruge.

 

BALADA O JOZOVOJ BUTIZI

Ja prolazim, on stoji
Kroz izlog gleda strogo
Ko da prosuđuje da li sam od njega
Kupio sve što sam mogao

Ne četrdeset, osamdeset -
Da živim godina tristo
Vjerovao sam kod Joza će
Sve uvijek biti isto

Ali rafovi su sad jednolični
Ko vidik s kraja svijeta
Ničega nema osim octa
I sjemena suncokreta

- Služite se – glas zvuči bodro
Kao da nisu ostale samo trice
- Sad je prilika da se načini rezerva
Octa i hrane za ptice.

Ovom sam ulicom hrlio ko klinac
Vidjeti što u butizi ima novo
Stiskao pedinarku s partizanom
Čokoladice s nogometašima kupovao

Sjećam se redova za kruh
- Majci dinar i po kvasa –
I skupih staklenih frnja, i prvih
Očala za sunce od pleksiglasa

Marija je čekala sapun
Sustanar – kremen za ronson
sestra nylon hulahopke
I kanu za kosu

A jedanput godišnje
Dok bura more šara
Stari bi rekao: „Dani, skini s čavla
Jedan od onih bakalara“

Moje su liste sve kraće
Dugovi rastu u njegovoj knjizi
Ne znam kako, ali sav naš ćar
Ostavili smo kod Joza u butizi

Podrhtavala igla vage

- Kompas kraj magnetskih stijena –
Od martadele masni prsti
Sira ima... čeka se cijena

Pomoćnice su slabo računale
Radile za honorar tanak
Vraćale se umorne s bolovanja
Rukavom čistile banak

Silazila je olovka iza uha
Da zbroji moje račune
- Kad ne piše po papiru masnom
Naprosto joj se u vrh pljune –

- Mati blažena kako krade -
Čuo sam susjedu reći;
 - Ko bi pomislio! – druga će
- Tako zlatan, slatkorječiv...

- Štoćete, živjet se mora...
- Žali se Bogu ocu...
- Dobro je, dok ne tuku – namignuo bi Boris
Noseći pažljivo svoju bocu

Prolaze godine; u našoj kući
Sve kapi, sve se klimata
Sve iskrzano, sve žuto
Ko stari mac karata

Moje su liste sve kraće
Dugovi rastu u njegovoj knjizi
Nekako neprimjetno sve što ućarismo
Rasplinulo se kod Joza u butizi

- Dobro je i to što osta -
Ko dužnik gledam nice
- Dajte mi bocu octa.
I hranu za ptice

I odlazim. On stoji
- Sad već spomenička poza -
Sve što smo stekli za života
Ostavili smo u butizi kod Joza.

GORNJI KONO

Ožiljak u grudima, brda -
Ulica, skoro zarasla

Kuće kapetana koji se nijesu vratili, stabla
Lovorike prepokrivaju prozore

Miruje voda u gustijernama
U crnom, žene na teracama

Razgoljeli mijenduo
I zlatne pruge po kupusu

Uđem li
Srest će me apatičnost kokoši, mačka

Posljednja večera na zidu
I suhi porcelan na kredenci.

Jedan bor mirnih iglica
Godinama toči pročelje sedrasto

Njegov ubogi rad
Motrizmija sa dna zida.

Kroz praznu triforu
puste se nebo i Srđ

Dole, u slanoj desnoj hridi
Strći zub Lovrijenca

A starački rs zimskog mora
Oduzima glas šutnji.

DVA GAVRANA
(po škotskoj narodnoj baladi)

Sam šetajuć jednog dana
Čuh razgovor dva gavrana
Jedan drugom grakćuć reče
„Kako ćemo provest večer?“

„Hajd’mo gdje je meza prava
Gdje je meso a ne trava
Gdje ubojna trešti glazba
Gdje ne treba naobrazba

Gdje pjevaljka sise klati
Rakija se, ljuta, zlati
Gdje se samo onaj kudi
Tko ne pije i ne ludi!.

„Kljun svoj zalud ti ne tupi
Izlasci su danas skupi.
U privatne restorane
ne leti se, Gavro, s grane!“

„Ajmo ondak ko i nekat
Kakvog mrtvog popričekat
Oprimo se sjetnom gladu
Krvlju zalijmo baladu“.

„Znam mehanu Zadnja pumpa
Gdje se ije, pije trunpa
Dok zorica ne zarudi
Tu je vazdak dobrik ljudi.

Tu čakije i makljaže
Ko argument zadnji važe
A u mrak kad ko zašija
Ne traži ga ni milicija.

Na rebra mu tanka lezi
od slezene kreni, mezi
Ne ispuštaj iz svog kljuna
Ni bokunić od bokuna.

Otvori mu teške vjeđe
Pokljucaj mu oči smeđe
U kosi mu friz pokvari
O nju kandže, kljun otari

Razderi mu cijelo tijelo
Daj utrobu na vidjelo
Nek groznika bude priča
Od našega teferiča“.

ULICA KOJA ĆE SE ZVATI MOJIM IMENOM

Ulica koja će se zvati mojim imenom
Neka bude strma
Neosvjetljena —
Gospoda da u njoj slobodno prnu
Pijanci da puste glasa, mačke
Da se prče u veljači
Kiša da je dere
Studen u studenom
Kozomor i tlapnja besanih daju joj boju
I ti, još dijete
Da se prvi put u njoj poljubiš
S jednim, sklapajući oči
Upućujući svoje čiste misli
Onom drugom.