Motovunsko prepodne sa austrijskim režiserom
Usamljeni borac Ulrih Zajdl
Piše: Žarka Radoja 30/07/2013 | 22:57

Njegova trilogija „Paradise: Love/Faith/Hope“  premijerno je pikazana na ovogodišnjem 16. Motovun film festivalu koji se održava od 27. do 31. jula. Kontroverzni austrijski režiser, producent i scenarista  Ulrih Zajdl drugi je put u Motovunu, nakon što je pre dve godine nagrađen Maverikom, nagradom koja se dodeljuje režiserima koji su individualnošću, slobodnim duhom i inovativnošću širili ili šire granice  filmskog izraza. Zajdl je bio gost programa „Doručak sa autorom koji ove godine vodi Miroljub Vučković gde je, između ostalog, govorio o načinu na koji snima filmove, zašto voli da kombinuje profesionalnog glumca i naturščika te elemenete dokumentarnog u igranom filmu.

„Uvek radim dokumentarac koji ima elemente fikcije, trilogija 'Raj' su čisti igrani filmovi sa dokumentarističkim stavom. Često ponavljam da nema granice između dokumentarca i igranog filma, ali naravno da ima. Imam profesionalne glumce i naturščike u svojim filmovima i razlika između dokumentarnog i igranog jeste da kad neko igra drugog u filmu to je fikcija, ali kad igra sebe to je dokumentaristika. Uvek pokušavam da stvorim atmosferu dokumentarnog filma da bih omogućio publici da se lakše pronađe u tim filmovima. Želim da se publika pita da li je to stvarnost ili igrani film. Mislim da je dokumentaristički pristup veoma važan kako bi se omogućilo publici da jednostavno uđu u celu priču“, kazao je Zajdl.

Govoreći o svom radu sa glumcima, Zajdl je rekao da je veoma malo onih koji znaju da improvizuju zbog čega mu kastinzi za uloge znaju trajati po tri meseca kao u slučaju filma „Raj: Ljubav“ ili čak godinu i po dana, koliko je trajao kasting za uloge dece u filmu „Raj: Nada“.

„Većina glumaca nije u stanju da improvizuje, morate se duboko uvući u ulogu da bi mogli da improvizujete, da idete van svojih granica. Moji likovi su uvek mešavina napisanog i samog karaktera glumca, oni počnu da rastu sa likom i tada mogu početi snimati. Vrlo je moguće da kada počnete da radite kao glumac shvatite da to ne možete da uradite. To je jedna od opcija. S druge strane, nakon višemesečnih priprema, nikada se ne desi da tokom snimanja tražite od glumca nešto što ne može da vam da. Tokom snimanja „Raj: Ljubav“ radio sam kasting za tri nemačke glumce skoro tri meseca, i izašao je savršen rezultat“, kazao je.

Komentarišući Vučkovićevu opasku da ogoljava ljude pred kamerom i da se s tim jako teško nositi, Zajdl je rekao da pokušava glumcima da objasni zašto to ima smisla i da ih uveri da rade ispravnu stvar kako bi dobili dobar rezultat.

„Na primer za dokumentarac „Jesus, you know“ morao sam da ubeđujem ljude da izvedu veoma intimnu molitvu pred kamerama , i to je nešto mnogo intimnije od pokazivanja golog tela pred kamerama. Vernici su se suočavali sa pitanjem šta će porodice i prijatelji misliti o njima kad budu videli snimak. Tu mi je pomogao Isus jer su ljudi tokom snimanja filma govorili 'Isus želi od nas da ovo uradimo'“.

Nebo nad Motovunom: Sa jedne od projekcija

„Kada radim sa glumcima tražim pristanak da lik nosi njihovo ime. Nabil Saleh, glavna muška uloga u 'Raj:Vera' nikada ranije nije glumio, i to je ono što tražim, saradnju profesionalca i amatera. Imam sistem gde glumci moraju da reaguju jedni na druge, jer dok improvizuju moraš reagovati i moraš biti u priči. Nema scenarija na snimanju ni za koga, i naravno, veoma je važno da kao publika ne vidiš razliku ko je profesionalac, a ko amater. Tako sistem funkcioniše. Jozef Birbihner, čuveni nemački glumac je rekao da teram profesionalne glumce da glume kao amateri, što je najveći kompliment koji se može dobiti. Saleh se mesecima pripremao kako da se mrda iz kolica sa fizioterapeutima. Godinu i po dana tražio sam odgovarajuću decu, koja neće imati problem i biće spremni da glume pred kamerama pokazujući svoju nesavršenost zbog koje su kampu za mršavljenje. Moja obaveza jeste da im obezbedim sigurnost i slobodu pred kamerama“, objasnio je Zajdl.

Nadovezao se na specifičnost scenarija u kojem su sve radnje i situacije do detalja razrađene, ali nema dijaloga.

„Potreban vam je scenario da dobijete finansije za film, i za pripremu filma. Ali naravno tokom kastinga i istraživanja mnoge stvari se menjaju, ništa nije sigurno i sve možeš konstantno da menjaš. I često kraj je drugačiji nego je planirano jer se sve razvija“.

Austrijski režiser je rekao da su mu uzori u slikarstvu a ne u književnosti te da nisu moralizatorski iako je moral jedna od kljunih tema.

„Ne sudim i ne govorim ovo je dobro ili ovo je loše. Pokušavam da pokažem da postoje ljudi koji pokušavaju da udovolje svojim željama, i to je mnogo komplikovanije nego filmovi koji pokazuju jednostavno šta je loše a šta dobro. Optužuju me da sam negativan i pesimističan, ali ja smatram da pesimizam u nekom smislu nije ništa gori od optimizma, samo su potpuno drugačiji. Ako širom otvorite uši i oči i pogledate svet oko sebe veoma je komplikovano biti optimista. Ja sam samo glasnik loših vesti“, kazao je.

Austrijski režiser Mihael Haneke rekao je svojevremeno da Zajdlovi filmovi nisu dobrodošli u Kan jer se organizatori boje, kako je podsetio Vučković, da prikažu prljave, smrdljive čarape na Kroazeti.

„To se odnosilo na Francuze i u tome je u pravu. Kad pogledate komercijalni uspeh trilogije 'Raj', u Francuskoj je najgore prošao. To ima veze sa mentalitetom Francuza koji su indirektni i ne gledaju stvari onakvima kakve jesu , možeš da prikažeš sve ali na lep način. S obzirom na to, moj dom je istočna Evropa, jer su moji filmovi postigli veliki uspeh tamo i u Nemačkoj.“

Trilogija „Raj“ je u početku trebao biti jedan film od tri epizode koji bi trajao oko šest sati. Međutim, Zajdl kaže da je shvatio da publika ne bi mogla u potpunosti sve to vreme osetiti emotivni naboj u filmu, zbog čega je odlučio da ga podeli u tri posebna filma.

„Za mene je svaki film duboki zaron u okruženje koje do tada nisam znao i on se razvija iz pisanog materijala i stvarnog života na setu i istraživanja. Ja sam usamljeni borac kao Haneke, ali smo sretni da imamo mnogo takvih usamljenih boraca, i da imamo hrabrosti da se nosimo sa stvarnošću na način na koji to radimo, jer ono što govorimo o Austriji nije samo o njoj, nego o celom svetu. Možemo takve filmove snimati bilo gde. To ima veze i sa filmskom politikom koja je fokusirana na umetničke filmove: na primer Hanekeovi filmovi nisu imali uopšte uspeha kod publike jako dugo vremena, i uprkos tome uvek je uspevao da dobije novac i snimi sledeći film. Slično je i sa mnom, uvek sam snimao filmove koje sam želeo da snimam“, kazao je Zajdl.

Trenutno radi na filmu koji se bavi – podrumom.

„Podrum je veoma popularna tema u Austriji. To nije film o svetski poznatim zločinima koja se dešavaju u podrumima širom planete. Nakon što sam napravio film o tri žene u trilogiji „Raj“, hteo sam da snimim film o muškarcima u podrumu jer kad muškarci žele da budu u društvu, oni odlaze u podrum i rade šta im se radi. Podrum nije specijalno austrijska stvar, zločini u podrumima se dešavaju širom sveta, i podrum je za sve nas mesto straha i zločina. Podsvesno podrum jeste mesto straha za sve nas. Kada snimate u Austriji sa austrijskim glumcima i austrijskim akcentom, naravno da imate austrijsku atmopsferu ali generalno tu priču možete ispričati sa bilo kog mesta na svetu. Ne živimo na ostrvu nego u svetu gde sve ima veze sa svime , sve je povezano“, zaključio je Zajdl.