Pre godinu dana, 28. aprila, prvi put je u Dubrovniku održan referendum na građansku inicijativu. Nakon što su sami skupili dovoljan broj potpisa za njegovo raspisivanje, aktivisti i aktivistkinje inicijative „Srđ je naš“ 28. aprila s nestrpljenjem su iščekivali prve procjene izlaznosti jer je, iako zvuči paradoksalno, samo izlaznost mogla ugroziti odluku protiv izgradnje golf resorta na Srđu. Zakon u Hrvatskoj za referendum na lokalnoj razini propisuje da je važeći samo ako na glasanje izađe 50 odsto plus jedan biračkog tela, što je odlična taktika za osujećivanje bilo kakve građanske inicijative. Brojni referendumi na lokalnom nivou nakon Dubrovnika to su dokazali. No, činjenica da referendum pravno nije bio valjan, iako je preko 10.000 ljudi glasalo „protiv“, ne umanjuje njegov značaj kako na lokalnom, državnom tako i na regionalnom nivou.

Danas, godinu dana nakon referenduma, o Srđu se malo govori jer aktuelni gradonačelnik ne propušta priliku da napravi nove probleme. O tome gde je Dubrovnik godinu dana posle, šta se desilo sa Dubrovačkim dogovorom, ad hoc koalicijom skoro svih stranaka u Gradskom vijeću kako bi pogodovali investitoru golf resorta na Srđu izglasavanjem Urbanističkog plana uređenja, te kako se živi u Gradu u kojem političari svako malo pozivaju stanovnike da ne izlaze iz stanova kako ne bi ometali turiste ili razne masovne posete, za KontraPRESS govori urednica portala dubrovniknet.hr Lidija Crnčević.

KONTRA: Kada smo dogovarali intervju, rekli ste da ćete imati malo vremena zbog Susreta hrvatske katoličke mladeži koji će okupirati grad. Gradonačelnik Vlahušić je tim povodom pozvao građane koji žive u Gradu da „ostanu samo ako trebaju i ako žele sudjelovati u događanju, a sve stvari koje mogu da obave dan prije ili u ponedjeljak". Kako komentarišete ovu izjavu?

Crnčević: Nemam baš potrebu komentirati ovu, jednu u nizu izjava kojima gradonačelnik Vlahušić potvrđuje svoje nepoštivanje građana ovoga Grada. Naslušamo se svi mi zajedno svakojakih izjava gradonačelnika Vlahušića, pa smo skoro malo i „oguglali“. Navikli smo mi na pozivanja da „odustanemo od uobičajenih životnih navika“ još za vrijeme njegove prethodnice, Dubravke Šuice koja je pozivala građane da „ne smetaju“ gostima s kruzera i ne stvaraju bespotrebnu gužvu po gradu i prometnicama!? Čini mi se da je ova zadnja gradonačelnikova izjava građane više zabavila, nego razljutila. Pa, i manje je, puno manje benigna od onog otvorenog poziva građanima da ne izađu na referendum po pitanju izgradnje golfa i apartmana na Srđu, nego da budu aktivni i ostanu doma. Takve aktivnosti ljudi koji u određenom trenutku i vremenu dobiju mandat upravljanja „budućnošću“ jedne sredine i života ljudi u njoj, smatram opasnim namjerama i manipulacijom. No, o tome je već dosta toga rečeno, nema potrebe ponavljat, vrijeme i događaji koji su uslijedili nakon Vlahušićevog otvorenog agitiranja za investitora jasno su pokazali  zašto je to činio.

KONTRA: Da, to je, kao što i sami kažete, jedna u nizu problematičnih izjava Vlahušića kada je odnos prema građanima u pitanju. Šta je rezultat ovakvog nasilja nad javnošću u Gradu?

Crnčević: U dijelu građanstva koje razmišlja o njegovim izrečenim riječima i što one stvarno znače za življenje u ovome Gradu,  raste silno nezadovoljstvo. Kako bi se trebao osjećati čovjek koji je suvišan, kojemu se osporavaju normalni uvjeti života, ograničava kretanje, preporučuje odlazak iz vlastitog doma? Rezultat je i gunđanje ili njorganje po kavama, kako mi u Gradu volimo reći, rezultat je odmahivanje rukom i podsmjehivanje, rezultat je sve ono što, ukratko, trenutačno ništa ne može korjenito promijeniti. Što je rezultat? Zasad, ništa učinkovito!

Akcija građana povodom referenduma o golf resortu
KONTRA: Godinu dana je prošlo od referenduma u Dubrovniku. Kako danas gledate na njega?

Crnčević: Gledam isto kao i tada. Kao na nešto iznimno pozitivno i dobro i iznad svega potrebno u razvoju i sazrijevanju demokratskog, građanski odgovornog društva.

KONTRA: Da li je doneo promenu u Gradu?

Crnčević: Taj referendum je, vjerujte, mnogima donio brojna preispitivanja i značajna iskušenja kada su posrijedi bili i privatni životi i odnosi. U ovom trenutku ne govorim o ishodu referenduma, već o zalaganju da se ljude probudi i potakne na djelovanje, na slobodu, na spoznaju da mogu utjecati na ono što se događa oko njih, na pravo da se uvažava i njihovo mišljenje. Da ih se pita. Sve je to referendum. Trebalo je dakle, prvo ljude motivirati da svojim potpisima omoguće održavanje referenduma, u čemu su aktivisti i brojni volonteri Inicijative “Srđ je naš” uspjeli i na čemu bi im svi odgovorni građani trebali biti zauvijek zahvalni. Pozivanje građana da ne izađu na referendum, širenje malodušnosti kako je posve svejedno hoće li izaći ili ne, jer je sve već odlučeno, širenje straha od posljedica eventualnog uspjeha referenduma – sve te užasne spinove iz političkih kuhinja smo imali priliku vidjeti na primjeru dubrovačkog referenduma i oni svjedoče o zastrašujućoj potrebi, a uz medijske uslužne djelatnosti i utjecaju da se manipulira većinom građana. Od hrabrih i odvažnih političara bi se trebalo očekivati suprotno – da potiču aktivizam kod građana, da ga se ne boje, te da ga poštuju. Barem isto onoliko koliko su ga poštovali kada su za sebe tražili glas na izborima. Referendum je donio promjenu u javni politički prostor Grada utoliko što je na svojim krilima omogućio ulazak troje vijećnika s liste “Srđ je Grad” u Gradsko vijeće.  

KONTRA: Referendum zbog lošeg zakona nije prošao, iako je trećina Dubrovčana, uprkos jakoj kampanji na svim nivoima vlasti i u vodećim medijima,  rekla „ne“ golf resortu na Srđu. Od tada do danas imamo malo informacija dokle je stigao projekat i šta se s njim dešava. Isprovocirani izjavom bivšeg gradonačelnika Vida Bogdanovića u Dubrovačkom dnevniku, investitori su se javili da kažu da postoje problemi, ali da se skuplja dokumentacija i da će se uskoro raditi tvrđava Imperial. Da li građani i vlast znaju šta se zapravo dešava?

Crnčević: Pojedinci iz vlasti vjerojatno znaju, građani koji nisu izravno involvirani u čitav taj famozni projekt, naravno, ne znaju. Ponavlja se priča, ponavlja se povijest, ponovno je puštena “magla” ili crnilo oko projekta tzv. golfa na Srđu, kao što je bilo godinama prije nego što su pojedini novinari i  inicijativa “Srđ je naš” počeli objelodanjivati raznorazne investitorsko-političke sprege i umrežavanja na brdu iznad Grada. Nakon izglasavanja Urbanističkog plana uređenja, investitori više nisu imali potrebu blagoglagoljit s građanima i javnošću. Oni su i prije pokazivali kako im je najdraži “rad u tišini”, u dvoje ili utroje, mimo očiju javnosti. Tvrđava “Imperial” je u sramotnom stanju, baš kao što je bio sramotan i ponižavajući čin hrvatske vlasti da se taj simbol obrane dubrovačke slobode prepusti obnovi investitora i ulagača na Srđu. U toj tvrđavi je Muzej Domovinskog rata. Priče da se nema novaca za to, besramna je laž. Žalosna je ta rasprodaja hrvatskoga dostojanstva kojom svjedočimo iz dana u dana. Zašto i kako sada očekivati poštivanje od stranih investitora kada su im oni koji su donijeli sve odluke za njih, pokazali da ne poštuju sami sebe ni svoje?        

KONTRA: Kakav je danas odnos vlasti prema javnim prostorima u Dubrovniku?

Crnčević: Trenutačna dubrovačka vlast uopće ne pokazuje nikakvih znanja o značenju pojma – javni prostori. A, ne pokazuje ni volju da nešto o tome nauči.  Njima su javni prostori – tek kvadrati koje mogu dati u koncesiju privatnicima.

KONTRA: Da li je Srđ danas tema u Dubrovniku?

Crnčević: Ne u onolikom intenzitetu kao prije. Za to su se pobrinuli članovi Gradskog vijeća, famozni politički prvaci tzv. Dubrovačkog dogovora koji su obavili posao zbog kojega su se primarno i okupili.

Zbog Dubrovačkog dogovora gradske vlasti dobile su veliki protest zbog čega je oko ulaza u Gradsko vijeće bila postavljena policija 

KONTRA: Kad spomenuste Dubrovački dogovor, u nedavno objavljenoj kolumni na dubrovniknet.hr napisali ste da je on mrtav. Zašto? Da li neizglasavanje zakona o DPDS na bilo koji način utiče na aktivnosti gradonačelnika Vlahušića?

Crnčević: Dubrovački dogovor je u svom „izvornom obliku“ definitivno mrtav, jer su se promijenile okolnosti unutar stranaka koje su ga sklopile. Dogodila se, naime, pomalo apsurdna situacija da su u dvjema jakim strankama, HDZ-u i SDP-u, nakon lokalnih izbora, uslijedili unutarstranački izbori koji su iznjedrili nova vodstva, nesklona toj neprincipijelnoj koaliciji sklopljenoj, jasno je, prvenstveno zbog izglasavanja apartmanizacije Srđa. Novi čelnici tih stranaka dobro su procijenili da im to zajedništvo na sljedećim lokalnim izborima ne može donijeti nikakvo dobro i da će svaka kritika aktualnog gradonačelnika i njegove politike biti neuvjerljiva i licemjerna, jer u njoj participiraju i njihovi vijećnici. Stoga su odlučili podići ručnu. Koliko brzo će uspjeti zaustaviti pad rejtinga kojega trpe zbog pristupanja Dubrovačkom dogovoru ovisi o tome kakve će radikalne poteze u svojim strankama poduzeti. Najveću korist od Dubrovačkog dogovora ima(o) je gradonačelnik Andro Vlahušić koji bi njihovo zajedništvo u trenutku formiranja Gradskog vijeća, iz zvjezdano opjevane političke mudrosti vrlo lako pretvorio u njihovu najveću političku glupost i nepromišljenost, već na sljedećim lokalnim izborima.

KONTRA: Vlast je nastavila sa projektima koji se tiču javnih prostora, od Gruškog akvatorija, Malostonskog zaljeva do Društva prijatelja dubrovačkih starina (DPDS). Da li u drugim projektima imaju adekvatan odgovor građanske inicijative, aktivista i stručnjaka?

Crnčević: Postoje „otpori“, upozorenja i primjedbe iz stručne akademske zajednice na neke od tih projekata, ali u onoj mjeri kao što je bilo sa Srđem, ne. Ta krilatica „Srđ je naš“ i danas se zna čuti u Gradu kao neki identifikacijski znak „pokreta otpora“ kapitalu koji u sprezi s politikom ruši javni interes. Dubrovnik je svojom ljepotom i atraktivnošću, nažalost, magnet za razne mešetare, „investitore“ i „ulagače“ koji u njemu žele ostvarenje svog projekta i sna. Takvima ne zamjeram ništa, njihova nit vodilja je jasna. Teško mi pada kada oni koji bi trebali biti brana njihovim nezajažljivim željama, a izabrani su od građana, posve zaborave na javni interes i rukovode se nekim drugim, ne baš čestitim interesima, prema mom shvaćanju. Društvo prijatelja dubrovačke starine je, zahvaljujući ustrajnosti, tvrdoglavosti, iskustvu i znanju dvojice svojih čelnih ljudi, uspjelo izbjeći sudbinu koja je zadesila, primjerice, zakladu „Blaga djela“ koja se poželjela staviti pod „kapu vladajuće politike“ zbog novca i imovine kojom raspolaže. Zaklada je onemogućena u svom djelovanju sve dok se pravno ne razriješi čitav niz „peripetija“. Ali, zar nije više od svega žalosno kada gradonačelnik, izabran od građana svoga Grada, inicira i potencira zakon koji je, kako god okreneš, štetan po Grad Dubrovnik?    

Igor Miošić, nositelj Kandidacijske liste "Srđ je Grad" i nekadašnji aktivista inicijative "Srđ je naš"

KONTRA: Pomenuli ste ulazak Kandidacijske liste „Srđ je Grad“ u gradsko vijeće. Da li ste zadovoljni njihovim radom? 

Crnčević: Zadovoljna sam njihovim pristupom političkom djelovanju, njihovim detaljnim, ozbiljnim i odgovornim pripremama za svaku sjednicu Gradskog vijeća, njihovom dosljednošću i isticanju potrebe dijaloga i etike u politici. Oni svojim istupima ukazuju na to kako bi Gradska vijećnica morala biti mjesto na kojemu se dosljedno poštivaju zakoni i pravilnici, što im građani počesto i zamjeraju, jednostavno jer nisu navikli na takve rasprave i primjedbe u Vijeću, pa ih ponekad smatraju preozbiljnima i zamornima. Njihova svježina na dubrovačkoj političkoj sceni ujedno je i potencijalno njihov najveći nedostatak – oni nisu umreženi, ne gube energiju na različite zakulisne igre i lobiranja kojima se postiže neki politički cilj. To bi trebala biti vrlina, a ne mana, ali će trebati još vremena da se i biračko tijelo prepozna u tome. Njihova inicijativa i angažman koje su pokazali oko dubrovačkih zidina, a koji je prepoznat u Gradskom vijeću, možda je put kojim trebaju i dalje pokazivati građanima da su konstruktivna i dosljedna oporba.    

KONTRA: Iako je bio aktivno uključen u borbu protiv golf resorta, Bogdanović je izjavio da je Vlahušić, od svih ponuđenih kandidata, najbolji gradonačelnik. Slažete li se s njim?

Crnčević: U toj domeni „što bi bilo kad bi bilo“ ne želim davati nikakve vlastite procjene. Ono što mi znamo jest kakva je gradonačelnica bila Dubravka Šuica, kakav je Andro Vlahušić, pa i to kakav je bio gospodin Vido Bogdanović za svoga mandata. Tko može znati kakvi bi bili ostali kandidati da su dobili šansu od birača? Činjenica je da je lakše vlast zadržati, nego je osvojiti. Nedavno mi je jedan visokopozicionirani dužnosnik u Gradu rekao kako je teško izgubiti izbore s proračunom kakvim raspolaže Dubrovnik!? To je na proteklim lokalnim izborima gradonačelnik Vlahušić i dokazao. Teško je uopće pretpostaviti koliko je koštala njegova kampanja u Gradu Dubrovniku, ali je koštala jako, jako puno novaca iz gradskog proračuna. Dobro tempirani građevinski radovi po gradu, kilometri asfalta, različite donacije udrugama, vjerskim zajednicama, odborima – postigle su svoj cilj. Ostvarenje drugog mandata. Uvijek ostaje otvorenim pitanje što bi bilo da je nasuprot njega u drugi krug ušao neki drugi kandidat, iz HDZ-a ili neke treće stranke, svejedno. Bi li mu se tada kao bumerang od glavu „odbila“ nepravomoćna presuda za Šipan, sukob interesa s građevinskom obiteljskom firmom VIAM, izvođenje radova bez dozvola i tome sl.  Sve to i dan danas prati gradonačelnika poput njegovih sjena.

Možda ja jesam politički naivac, ali čvrsto vjerujem da Dubrovnik zaslužuje i zadužuje nekog gradonačelnika koji bi imao drukčiji vrijednosni sustav i odnos prema Gradu, a kada spominjem Grad, mislim na Građane. Čini mi se da aktualna politika ne vodi Grad u dobrom smjeru, nema nikakve dugoročne strategije ni vizije u koju bi se možda mogla uklopiti naša djeca po povratku sa školovanja izvan Dubrovnika. Život Građana unutar zidina ozbiljno je i bezobrazno ugrožen najjeftinijim vidom turističke ponude koja podilazi masovnom cruise turizmu, a oni su zapravo najveća atraktivnost i jezgra privlačnosti Grada kao turističke hrvatske „metropole“. Život Grada i u Gradu je bit svega, stoga bi se tu „šačicu stanovnika ozbiljno zaljubljenih u njegove mire“ trebalo držati kao kapljicu vode na dlanu. Ne ih tjerati da napuštaju svoje domove, da ih preuređuju u apartmane, ili da ih prodaju. Zašto se uvijek i uvijek treba vraćati i inzistirati na zaštiti života unutar zidina, na poticanje mladih da se doseljavaju u Grad? Istina je, nisu građani Dubrovnika samo onih nepunih tisuću koji žive u zidinama. Ali, shvatimo, oni su srce koje pumpa i omogućuje život i drugim dijelovima grada.