Spoj gigantsko-genijalnog senzacionalizma u naslovu iz Blica se nije doticao detalja koji bi se dublje pozabavili već pomenutim neslaganjima već pomenutih džihadista sa filmskim festivalima. Nismo mogli dokučiti da li se džihadovcima ne sviđa estetika, forma, žanrovski film. Da li im bodu oči crveni tepisi? Ono što smo mogli saznati iz članka je da je nekoliko osoba uhapšeno zbog navodnog pripremanja terorističkog akta prema najpopularnijem kulturnom događaju na Kosovu, DokuFestu u Prizrenu.

Informacija je objavljena samo dva dana pred festival i, kako da kažem - nije mi bilo svejedno. Pokazaće se da se radi o novinarskim poslovima, a možda i o pokušaju političkih moćnika da prizrenskom DokuFestu daju do znanja da su pomno praćeni. Senzacionalističko hvatanje terorista je po nekim pričama trebalo da se uradi još prije mjesec dana, no tajming pred festival je pasao bolje, da bi ispalo da kosovske državne institucije štite festival, mada im je najčešće samo trn u oku. Jer, da se razumijemo, jedan od najomiljenijih festivala u regiji nije ni bez kontroverzi. Ove godine su sponzori usko vezani za tursku vladu protestvovali zbog specijalnog programa posvećenog armenskom filmu. No, način saradnje sa sponzorima omogućava relativnu slobodu festivala. Umjesto rada sa nekoliko velikih sponzora koji bi uslovljavali rad, prizrenski festival radi sa mnoštvom sponzora koji ulažu relativno male pare, pa ako se i sponzor povuče, to ne igra ogromnu ulogu. Lokalne vlasti imaju takođe problema sa tvrdoglavom grupom ljudi koja konstantno slijedi svoja uvjerenja, a ne politiku vezanu za pragmatizam i status quo. DokuFest ipak ima, naravno, mnogo više prijatelja, te je iz godine u godinu bitniji po pitanju učinka u regiji. Moto ovogodišnjeg festivala, ”Change it yourself” je napomena da aktivizam nikad ne smije da posustane zarad konformizma.

Da tekst ne bi bio obični panegirik, mogu se neke stvari i kritizirati (naravno ne samo kritike radi). Tu je ona obavezna – ponekad i šarmantna – neusklađenost i komunikacijski breakdown samih struktura festivala. Tako se može desiti da po vas dođe taksi sat ranije, radi vožnje ka aerodromu, da bi se tek nakon pola puta ustanovilo da je on krenuo za Skopje, a da ste vi zamislili letjeti sa prištinskog aerodroma. Da nisam stigao na avion, ton ove anegdote bi naravno bio sasvim drugačiji…

Inače, program ovogodišnjeg festivala je možda i najbolji u posljednjih nekoliko godina. Pažljivo odabrani filmovi očituju heterogenost samog filmskog žanra. Aktivizam i socijalne teme se tiskaju sa poetičnim dokumentarcima, avangarda sa ljudskim pravima, klasici filmske istorije sa filmskim kulturama u nastajanju, creme de la creme svjetskih festivala sa obećavajućim debi uradcima. Teme su mnoge, estetski pristupi još raznovrsniji.

Da se na brzaka bacimo na program. Najveći utisak na mene su ostavili filmovi koji (uzaludno?) pokušavaju prodrijeti u najosnovnija – pritom najnepristupačnija – pitanja o nama samima. Zašto tolika samodestrukcija i odakle crpimo svo zlo? ”Concerning Violence”, švedski kompilacijski film se bazira na tekstovima Frantza Fanona i dotiče se nasilja potrebnog za oslobođenje od kolonijalizma. Režiser Göran Hugo Olsson je svojim prošlim filmom ”Black Power Mixtape”, pokazao ogromnu kreativnost u kompiliranju već snimljenih televizijskih reportaža, a istu formu unapređuje u ”Concerning Violence”. Težak i mučan, film se može koristiti u razne svrhe, od diskutovanja kompleksne problematike o prirodi nasilja u kolektivima ali i individualne odgovornosti, do estetike koja podsjeća na kompleksnu formu Trećeg filma, revolucionarnih uradaka Getina i Solane. Film ”Silvered Water, Syria Self-portrait” je brutalna hronika ratnih dešavanja u Siriji, sklopljena između ostalog od privatnih filmova postavljanih na You Tubeu. Video materijal prikazuje svakodnevnu smrt, ruševine, napuštene mačke koje glabaju mrtve pse na cesti. Užasi ljudi čiji životi više nisu bitni da bi se prikazivali u multimilionskim studijima CNN-ova i bili u centru fejsbuških kampanja, je prijeko potrebna zabilješka ”modernog” ratovanja i prikazuje rat na dosad neviđen način.

Retrospektiva američkog dokumentarnog filma je sklopljena na fantastičan način. Tu su se tiskali klasici: angažirani filmovi Barbare Kopple, najpoznatije po filmu ”Harlan County, USA”, posjeta veterana Richarda Pearcea, snimatelja ”Woodstocka”, ”Rust never sleeps” i filma ”Hearts and Minds” prikazanog u Prizrenu, ”Hoop dreams” o dvojici mladih afroamerikanaca koji pokušavaju ispuniti svoje snove i zaigrati u NBA. U američkom programu je i niz novih filmova, od kojih bi izdvojio ”Life Itself”, o filmskom kritičaru Rogeru Ebertu, i ”The Unknown Known”, Errol Morrisov portret Donalda Rumsfeldta.

I sve bi se moglo sažeti u jednostavnu rečenicu o rekordnih 237 filmova iz 56 zemalja prikazanih u 14 programa, da nije jednostavne činjenice da DokuFest jednostavno nije kao drugi festivali. Samo na DokuFestu možeš naletiti na gospođu Lynzee Klingman koja će ti otvoreno pričati o svom radu montažerke na filmovima ”Emile De Antonia” Miloša Formana i drugih, dok maštrafite ćevape na deset metara razdaljine od pozirajućih Mickie i Minnie Mouse koji stoje ispod jarko crvene albanske zastave. Tvrdim da jedino u Prizrenu mogu doživjeti neki osjećaj blizak zenu kad sjedim s pivom u ruci, gledam nešto kao ”Nostalgia for the Light” ili ”Bombay Beach”, a ezani se bude i nadjačavaju lokalni turbo folk i hip-hop (ove godine je zen bio ”See no evil”, film o penzionisanim majmunima koji su služili za dobrobit i razonodu ljudi, a koji se sad nalaze na kraju sopstvenih života, izopćeni od sopstvene vrste). Sve je to popraćeno niskim letom slijepih miševa koji kruže oko platna, a bijele mačke dobijaju spiritualnu svjetlosnu auru u mraku, dok se provlače oko sjedišta u potrazi za hranom.

Samo u okviru DokuFesta mi se dešavaju prefine priče u mini busu od Prištine do Prizrena dok okolo pada mrak. Sergio (Brazilac koji živi u Madridu) kojeg smo čekali jer mu se zagubio prtljag, priča o svom ocu, kako je htio da napravi film o njemu i svjetskom prvenstvu u fudbalu jer nisu pričali 30 godina ("Život mog oca je hermetičan, samo zvuci fudbala ulaze kroz prozor, ne i sam fudbal"). Otac je umro za vrijeme snimanja. Grčka novinarka Nastasija priča kako na mjestu gdje su živjeli njeni baka i deda u selu Argos (Odisejev pas, jelte) sad žive neki ljudi iz Rumunije koji joj ne daju da uđe u kuću u kojoj je provodila sva svoja ljeta kao mala. Kaže da joj diskvalifikuju sjećanja. Samo tad i samo tamo osjećam da mi se sva ljubav prema filmu materijalizuje u tih nekoliko trenutaka i razgovora sa osobama koje su – valjda skupa sa mnom – dio sveukupne filmske historije u pokretu, riječi i slici.