Kiša gnjavi Skopje cijeli ponedjeljak. Radoznao sam kako će se to odraziti na Festival, na njegov dio na otvorenom. Zašto samo radoznao, a ne zabrinut? Zato jer je sinoć bilo tehničkih problema na projekciji “Zdravih ljudih za razonodu”, ponavljanja scena, nesinhroniziranosti zvuka i slike te kretanja od početka. Toga sam se sjetio tek danas, slučajno. Sinoć sam ih smjesta zaboravio, ponio me film i atmosfera, druga večer, manje publike, no atmosfera fina gotovo intimna.

“Greške ne postoje.” davno me naučio Mika Oklopdžić u CA Blues-u.  Prisjećam se jednog drugačijeg pristupa: “Nikad više nećemo koristiti taj hotel u centru Ženeve iako ima pet zvjezdica. Nedopustivo je da se za vrijeme press konferencije desi mikrofonija.” Tehničkih je problema bilo uvijek i nadam se da će tako i dalje biti.  Bojim se svijeta savršenosti, tehnike i ljudi. Na 'greškama' se testiramo. Ne – jesmo li ih napravili, nego – kako se nosimo s njima. MakeDox ima ljude, dušu, ambijent, atmosferu, profil, misiju. Zamrznuta slika i ton koji bježi? Who cares? Savršenu sliku i ton mogu gledati i kući. Svjedočiti kako mi dijalozi ulaze pod kožu, kako mi se ritam disanja mjenja dok se ispovijedaju likovi u “Pričama koje pričamo”, naježiti se kada odmah nakon stiha “Mi volimo Ruse, Rusi vole nas” u “Zdravim ljudima” vojvođanski svećenik kaže da je porijeklom Ukrajinac – to nema kući. Ima ovdje, u Kurshumli An-u. Kiša? Zašto brinuti. Prestati će do projekcija.

Kao što i jeste prestala. Konačno sam prisustvovao Razgovorima pod smokvom, eh to je iskustvo. Sultansko. Slatko, voće, čajevi, grickalice, puna trpeza. Ne razgovara se praznog želuca. Kako kaže Nina s Mariborskog festivala:”Mi poklanjamo mnogo pažnje hrani.”  To je moja lekcija za danas. Maziti i paziti istarskim delicijama sudionike Miramidana u Grožnjanu.

Zanimljivi sudionici, razgovor o predvidljivosti, šabloni ljudskopravaških filmova, mnogih. Sviđa mi se tema. MakeDox doživljavam kao festival ljudskih prava iako se otvoreno ne deklarira tako.

Razgovor o 'pravoj veličini' festivala. Kako da ne postaneš (pre)veliki. Misli mi odlaze na zagrebački Subversive.

Razgovori pod smokvom (foto: Sandra Jovanovska)

Slušam te ljude iz filmskoga svijeta i razmišljam koliko su mi bliski. Rekao bih – mirovnjaci da mi nije ta riječ postala nekako nejasna, preuska, izlizana možda. Je li to zabrinutost za ljude, za planetu? Nemirenje s nasiljem, strukturnim, kulturnim ,ekonomskim, itd?

Prije kraja razgovora odlazim do Mladinskog kulturnog centra, ima dobrih pola sata šetnje, teško je vrijeme, glava me muči cijeli dan, čini mi se mnogo dalje nego sam očekivao, svako malo sam na rubu odustajanja, ionako kasnim na projekciju. No film se zove “Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo” i zanima me. Ulazim u malu dvoranu MKC-a, dok čudan ravni zvuk odzvanja još u hodnicima, traje i traje i zbunjuje me. Sala je prepuna, zvuk je sirena Plavog vlaka, mjesec je maj, godina 1980. Slijede sletovi Dana mladosti, pogotovo onaj 1987. Slušam Martu Popivodu nakon projekcije, slažem se s njom: “Dalo se iz tih sletova iščitavati što nam slijedi.”  Gazimestan 1989. nelagoda saveznih političara, otvorena objava rata, znamo ju svi ali je drugo kada se to ponovo čuje na originalnoj snimci: „Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.“

Slobo! Sobodo!

Nepune dvije godine kasnije masa viče drugačije: Slobo Sadame!, godina je 1991. demonstracije neće srušiti Miloševića tada nego tek nepunu deceniju kasnije.

Ne stigoh pogledati film ispočetka ali mi se sviđa ono što sam vidio. Naracija ne glumi neutralnost, radije ispoljava vlastitu - što? Začuđenost?  Pomirenost? Gađenje?

Morat ću ga nabaviti.  Sutra je repriza ali na nju ne stižem, roditeljski sastanak ima prioritet. Nešto mi se vrti po glavi. Koliki je prostor u našim javnostima za refleksiju na devedesete? Na gledanje ovakvih studiozno urađenih dokumentaraca? Što mladi znaju o devedesetima? Godinama koje su im ukrale bolju sadašnjost.

Nakon projekcije razgovor o javnim prostorima, zajedničkim dobrima, (ne)vjeri da studenti mogu srušiti vlast, “Pravu na Grad” kao inspiraciji.

MakeDox okuplja pametne ljude. I potiče nas ostale na razmišljanja :)

Kiša se osilila u utorak. Zaprijetila preseljenjem projekcija u MKC. Organizatori su donijeli mudru odluku – nema selidbe, u Kurshumli An-u ima dosta natkrivenog prostora.

“Nedostaje mi Sonja Henie”, još jedan kratki fim Karpa Godine, mali dragulj s Brankom Kockicom za one koji ga se sjećaju. Film koji vam se smije jer zna da ćete ga htjeti nanovo gledati i gledati.. Crni humor iz jugoslavenskih 70ih. Pogledati :)

Moj osobni pobjednik festivala stigao je neočekivano pod samorazumljivim naslovom “Web Junkie”. Cjelovečernja bomba za sve nas koji mislimo da nešto znamo o Kini. Film rađen 'po pravilima struke', konzervativnima, sušta suprotnost eksperimentalnoj prethodnici. Slijedeći put ću razmisliti prije nego lakonski primjetim da 'sve ionako dolazi iz Kine'.

U svojoj predvidljivoj naraciji o vojnom kampu za tinejdžere ovisnike o online igranju na Internet, “Web Junkie” nudi uglove gledanja koji vam dižu obrve i – doslovno – uzimaju dah.

“ Posljedica je to politike jednog djeteta. Oni nemaju s kim odrastati.” otprilike tako govori jedan tata na obiteljskoj terapiji.

Pobjegoh kući prije “Povratka u Homs”. Za ratom razrušenu Siriju naći ću neko drugo vrijeme. Sad mi treba da probavim naličje progresa u Kini. Tako daleko, a tako blisko.

Skopje, 16. i 17.6.2014.