U prošlom sam vam Pužurenju najavio da ćemo zaviriti „iza“ restorana i dućana. Razvojni put Slow Food pokreta mogao bi se, naravno vrlo pojednostavljeno, prikazati kao izlazak iz osteria (tipičnih talijanskih gostionica, snažno povezanih s područjem u kojem se nalaze) i odlazak na polja, na farme, u vinograde. Riječ je o postupnom osvješćivanju grupe ljudi koja je svoj gastro aktivizam započela organiziranjem degustacija i pisanjem recenzija. 

No ubrzo su uvidjeli da na društvenoj pozornici Italije, s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nedostaje centralna figura priče o hrani - seljak. Politika i mediji svu pažnju posvećivali su radnicima i studentima.

Carlo Petrini u više je prilika, između ostalog i u svojoj knjizi "Čisto, dobro i pravedno", koja je prevedena na hrvatski, ovaj „izlazak u polja“ vezao uz, sad već čuvenu, anegdotu o četvrtastim paprikama iz Astija. Na povratku s nekog od službenih putovanja svratio je u osteriju u kojoj je specijalitet bila peperonata od lokalne sorte paprika. Na njegovo veliko razočaranje, pepronata nije imala nikakav okus. Nije mu bilo jasno kako je moguće da su mesnate, slatkaste paprike iz obližnjeg Astija tako bljutave. Upitao je vlasnika što se dogodilo s paprikama i kroz razgovor otkrio nevjerojatnu stvar: lokalna je sorta paprika bila gotovo nestala, jer je proizvođačima bilo isplativije uvoziti paprike iz Nizozemske. Ali Carlin je s autoceste vidio da se u plastenicima nešto i dalje uzgaja. Loš okus nizozemskih paprika nije mu dao mira te je pošao do jednog lokalnog poljoprivrednika i otkrio da se u plastenicima uzgajaju, ni manje ni više, nego lukovice tulipana!

„Ustuknuo sam. Mogao sam rukom dotaknuti paradokse agroindustrije u kombinaciji s takozvanom globalizacijom: paprike što prelaze granice i brda u zamjenu za tulipane; amblemske vrste dvaju obrađivanih područja međusobno udaljenih više od tisuću kilometara preokrenule su naglavce dva poljoprivredna običaja za koja su bile tipične i, očito, dobro ukorijenjene u izvornim ekosustavima; divna vrsta paprika koja izumire; posve uništen tradicionalni recept; onečišćenje tko zna kakvih razmjera zbog pesticida, umjetnih gnojiva i, nadasve, ispušnih plinova koje u atmosferu ispuštaju veliki kamioni i ostala prijevozna sredstva što kruže Europom.“ (Carlo Petrini, Dobro, čisto, praavedno. Načela nove gastronomije, Algoritam 2013., str 13).

Ovo je situacija s kojom ste se, vjerujem, gotovi svi susreli. U našim supermarketima možete kupiti kineski češnjak, svinjsko meso iz Čilea, španjolske mandarine. To ne bi bila situacija za posebno iščuđavanje kada ne bi postajala hrvatska proizvodnja češnjaka, krumpira i mandarina. Nije li zdravorazumski ponajviše jesti lokalno uzgojenu hranu, svježe, sezonsko voće i povrće onih sorti koje su se stoljećima prilagođavale tom podneblju? Nije li zdravorazumski mahom jesti prerađevine (sireve i druge mliječne proizvode, suhomesnate proizvode) od lokalnih pasmina koje su se također suživjele s uvjetima tog područja?

Slow Food se zalaže za poticanje lokalne poljoprivrede koja baštini tradicijska znanja jer smatra da ovaj model proizvodnje čuva bioraznolikost, osobitosti lokalne kulture, potiče lokalnu ekonomiju, nudi kvalitetnije (zdravije) proizvode i smanjuje zagađenje (jer nema velikog transporta namirnica). Bilo bi u najmanju ruku neiskreno zanijekati komod odlaska u supermarket: sve što vam treba pronalazite na jednom mjestu! Ali kada osvijestite koliko se valjane hrane u takvom sustavu baca, koliko takav sustav troši energije i resursa, koliko je u supermarketima hrane sumnjive kvalitete i podrijetla i naposlijetku koliko ljudi koji tu hranu proizvode, u takvom sustavu nemaju pravo glasa, komod postaje vrlo gorak.

U filmu "Mondovino" redatelja Johnathana Nossitera, koji je odigrao veliku ulogu u otkrivanju „zakulisnih“ bitaka velikih američkih vinskih tvrtki i malih vinara u Europi, francuski vinar Aimé Guibert u jednom trenutku kaže: „U suvremenom se svijetu raširila nova forma fašizma: fašizam monopola na distribuciju. Ovi su monopoli, u demokracijama poput američke ili francuske, uvijek kažnjavani. Mi smo kralja giljotinirali jer je monopolizirao moć. Ali za kraljeve supermarketa ne marimo.“

Ovakav sustav proizvodnje, distribucije i potrošnje u svoje proračune predugo nije uključivao „trošak“ uništenja ekosustava, ljudskog zdravlja i klimatskih promjena koje je izazvao.

No to ne čudi ako na umu imamo bit ekonomije. Na to nas, u svom eseju Ekozofija, podsjeća sugrađanin, filozof Mario Kopić: „Ekologija je nauka o očuvanju prirode. Kao takva, korektiv je ekonomije, nauke o tome kako sa što manje troškova upotrijebiti proizvodne činioce, dakle i kako što jeftinije iskoristiti prirodu, prirodne izvore.“

Dakle, na ekološki je osvještenim ljudima biti korektiv ovakvog sustava. Mijenjajući neke svoje svakodnevne navike, možete puno toga učiniti. A društvo u kojem svatko obavi svoj mali dio za opću dobrobit, nema potrebe za mučenicima i herojima. O tome u sljedećem Pužurenju.

* Tekst objavljen na portalu dubrovniknet.hr

* Autor Ivo Kara-Pešić je doktorant filozofije na Sveučilištu u Torinu. Jedan je od idejnih tvoraca Kinookus Food Film Festivala i voditelj konvivija Slow Food Dubrovnik. Bavi se prevođenjem, publicistikom, osmišljavanjem i provođenjem projekata u kulturi.