Branislav Zukić | 05/02/2025

Četvrtak je bio dan za kišu. Izbeglice, koje se nalaze po beogradskim parkovima, pokušale su da se sakriju bilo gde, uključujući i drveće u parku.

Antifašizam se danas brani na granicama, po putevima... Svuda gde su izbeglice. Brani se u kolima ljudi širom neke druge Evrope, koji su odlučili da se ne boje hapšenja, i krenuli da prevezu ove pešake dokle mogu. Kada pogledam mapu sveta, pogledam odakle su krenuli i gde su se uputili, umorim se od razdaljine. Kada dođu u Beograd, mislimo da su blizu cilju, a pred njima je još skoro cela Evropa.

Prema najnovijim istraživanjima javnog mnenja 66% mađarske populacije veruje da izbeglice predstavljaju pretnju Mađarskoj i ne bi ih trebalo pustiti u zemlju, a samo 19% njih smatra da je dužnost Mađarske da ih prihvati

Pokretači inicijative “No Fences in Europe” i “El Camino de Balkan” u utorak, 1. septembra su simbolično presekli deo žičane ograde na granici Mađarske i Srbije i poručili da zidovi ne smeju da postoje u Evropi u 21. veku.

Osoba koja polazi u izbeglištvo napušta svoju kuću, posao, društveno okruženje u kojem je živela, prijatelje, rođake, a ponekad i članove uže porodice. Tu tešku i radikalnu odluku ona donosi kako bi se sklonila od pretnji po život, u okolnostima koje su ugrožavajuće bilo zbog direktne opasnosti ili blizine ratnih sukoba

Zemljani put kojim smo se vratili u Preševo sa granice sa Makedonijom, dug oko kilometra, je isti onaj put koji je svaki migrant prelazio svakog dana. Kolega iz Niša mi je pričao kako je kolima odveo trudnicu koja nije mogla da stoji do bolnice. Kasnije te noći smo se vratili i videli grupu koja je ranije bila u kampu kako sada ide ka gradu. Hodali su polako, mala su se deca držala za ruke formirajuci mini-kolone, neki su hodali umotani ćebadima.

Veliki broj ljudi se javio da pita kako pomoći. Od pojedinačnih pitanja došlo se do ozbiljne akcije i za sada, za vikend dolaze dvoja kola sa pomoći iz Sarajeva i iz Zagreba

Kolege su donele pomoć iz Hrvatske, gledamo kome da je damo. Otac, naslonjen na drvo drži u naručju devojčicu u ćebetu. Priđemo da pitamo kako su. Ne govore engleski, ali momak iz parka koji je s nama govori, pa nam prevodi. Malena tri dana nije spavala, a ni roditelji s njom. Otrovala se hranom i povraća.

Sa nešto malo napora, mogli bismo organizovati, umesto vređanja nežnih, pametnih, mučenih i svakodnevno žrtvovanih preživara, neki bojkot imena, neko isključivanje koje bi sasvim izvesno smanjilo radost Natalije Dević pri narednom uređivanju kućnih finansija. Kako izgleda, ne možemo ni to.

Prećutkivanjem zločina nad drugima, preuveličavanjem zločina nad Srbima i potezanjem tog argumenta u političkim obračunima vlasti Srbije zapravo ruše dostojanstvo srpskih žrtava Krajine.

Srebrenica neće biti manji zločin ako se pokušava „prekriti“ srpskim žrtvama u poslednjem ratu. Naprotiv, time se ne umanjuje strahota genocida, ali se minorizuje pijetet prema žrtvama vlastitog naroda, jer se one politikantski utilitarizuju.

Zato je Srbija danas opet bila na ispitu, koga nije položila. Umesto pokajanja i empatije pokazala je najgoru stranu – aroganciju i moralnu otupelost. Srbija je ovih dana pokazala svoje lice iz devedestih, lice koje pamti ceo svet. I to bez imalo stida i osećaja za žrtve. Bez imalo refleksije za vlastitu odgovornost. Naprotiv, sve je izvrgla ruglu, izvrgla je sebe svetu u najgorem svetlu.

„Da li ste vi normalni“ naziv je kampanje kojom udruženje „Prostor“ skreće pažnju na položaj osoba sa problemima mentalnog zdravlja, a deo te kampanje je okupljanje u subotu, 11. jula – od 16 do 19 časova na Adi Ciganliji (poljana pored sportskih terena) – gde će sa gostima ispitivati, kako su naveli – granice normalnosti.

Program uključuje predavanja desetine vodećih svetskih stručnjaka iz oblasti filozofije, sociologije i ekonomije, kao i trodnevnu konferenciju „Thinking Beyond Capitalism“ (Misliti s onu stranu kapitalizma), od 24. do 26. juna, u okviru koje će svoje radove predstaviti preko 70 domaćih i stranih izlagača.

Kolumnisti dnevnog lista "Slobodna Dalmacija", Jurica Pavičić i Ante Tomić otkazali su saradnju tim novinaram nakon odluke menadžmenta da njihovom kolegi, novinaru Borisu Dežuloviću, uruče otkaz, nakon presude po kojoj je osuđen da tuženima isplati 150.000 kuna zbog povrede ugleda.

Imajući u vidu da upravljate Prijedorom već 11 godina i saosjećate sa patnjama svojih sugrađana pitam vas - da li mladi u prijedorskim školama uče da je u tri mjeseca 1992. godine svaki dan ubijano u prosjeku 32 muškarca, tri žene i jedno dijete?

U Prijedoru, ali i u cijeloj BiH te regiji, 31. maja obilježava se Dan bijelih traka u znak sjećanja na stradanje nesrpskog stanovništva Prijedora i njegove okoline. Prije 23. godine, zadnjeg dana maja 1992. nesrpskom stanovništvu je naređeno da na vidna mjesta istaknu bijele trake, a na kuće bijele čaršafe.

Kakav je osećaj pljunuti činjenicama u lice? Svojoj državi, istoriji i nasleđu? Skupiti sekret pljuvačnih žlezda i uputiti ga u pravcu sopstvenih roditelja i/ili njihovih roditelja? Kao i ka obrazu svih ostalih boraca za slobodu - ljudi kojih smo i individualno i kolektivno nedostojni?

"Mi smo prva zemlja u svetu koja će uvesti u Ustav gej brak na osnovu referenduma. To nas čini svetionikom, svetlom u borbi za jednakost i slobodu u ostatku sveta. Ovo je dan kad sam ponosan što sam Irac”, rekao je Leo Varadkar, ministar zdravlja

Sudska rehabilitacija Draže Mihailovića, jevanđelje je diletantizma. Termin "jevanđelje diletantizma” pripada Fridrihu Engelsu, a sramota nama, građanima Srbije.