Od Muzila u Puli do Samogora na Visu, stotine bivših vojnih objekata u Hrvatskoj danas zjape prazni. Neke čuva vojska, a neki su potpuno devastirani. Neki su bili namenjeni za megalomanske investitorske projekte od kojih do sada uglavnom ništa nije bilo, poput Brijuni Rivijere, a neki poput kasarne na Šolti, koriste nevladine i organizacije civilnog društva. Status vojne imovine, te način korišćenja i ustupanja vojnih objekata je pitanje koje do sada većina zemalja nastalih raspadom SFRJ, nije rešila. Vlasti su sklonije da ostave napuštene objekte da propadaju, nego da ih ustupe civilnom sektoru i lokalnim preduzetnicima.

Nedavno je Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) oglasio konkurs za upotrebu 100 vojnih objekata širom Hrvatske. Deo njih se nalazi i na ostrvu Vis, gde je krajem avgusta, u okviru Zelene akademije, Centar za mirovne studije organizovao tribinu “Kome pri(o)padaju bivši vojni prostori”. Kroz četiri studije slučaja - kasarnu Samogor na Visu o kojoj je govorio Kruno Kardov s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Muzil u Puli kojim se bave udruge Zelena Istra i Volim Pulu, kasarnu Stjepana Radića u Zadru čiji je deo prenamenjen u biblioteku, što je predstavila Nives Rogoznica iz udruge Eko Zadar i bivše vojne bolnice u Vlaškoj u Zagrebu koju je predstavio nezavisni vojni analitičar Igor Tabak – moglo se čuti na koje načine lokalna zajednica može imati koristi od javnih prostora, a bez takozvanih razvojnih iluzija – megalomanskih investitorskih projekata.

"U Hrvatskoj se problem prenamjene vojnih nekretnina pojednostavljuje. Prenamjena vojnih objekata je  shvaćena kao problem prenosa vlasništva nekretnine ili kao samo prostorno planerski problem, odnosno da trebamo samo odrediti novu namjenu, zonu, unijeti u prostorni plan i problem je riješen. Taj proces je veoma kompleksan i ima nekoliko važnh aspekata koji su vezani za istorijat korištenja", kazao je Kardov s Odseka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je na tribini predstavio dugogodišnje istraživanje u vojnim objektima u Hrvatskoj.

Češka vila na Visu se nalazi na popisu 100 objekata DUUDI-a

Vis je do 1992. godine bio zatvoreno ostrvo na kojem je bila smeštena vojska. Godine 1992. ona se povlači, a u veće prostore smeštaju izbeglice. Svi vojni objekti su tada predati lokalnim vlastima na korištenje, a 2002. godine prelaze u vlasništvo grada.

Početkom 2000. udruženja civilnog društva organizuju u kasarni Samogor Otokultivator, sa idejom razvoja lokalne zajednice, neprofitne kulture, novih tehnologija i medija. Nakon tri godine, u okviru kojih je Otokultivator zarađivao i do 800.000 kuna, od čega je veliki deo ostavljan lokalnoj zajednici, inicijativa se povukla sa Visa.

„Tih godina je bila kriza vlasti. Imamo malu zajednicu kojoj nedostaju svi tipovi ekspertize i ljudskih resursa da mogu zajedno planirati svoju budućnost. Naravno da su takvoj situaciji više izloženi spoljnim utjecajima“, pojasnio je Kardov.

U to vreme su se pojavljivali investitori, jedan od njih je došao iz Francuske i bio je spreman da uloži oko 200 miliona evra u  Vis.  

„S jedne strane imamo privatne investitore. Koliko su ozbiljni ne znam. Činjenica je da se to nije ostvarilo... S druge strane, imamo ljude koji već donose prihod lokalnoj zajednici, imaju cijelu ideologiju - da ne žele biti pasivni konzumeri sunca i mora, žele doprinositi... Ljudi su radili radionice u Samogoru. Jedna se zvala 'Šljaka', što znači organizirali su ljude išli i popravljali krovove starih kuća itd.... Željeli su ostvariti suradnju sa lokalnom zajednicom. Naravno da u toj situaciji kada imamo nekoga sa 200 miliona eura i ljude koji kažu 'ne, mi ne možemo platiti toliko, ali ono što mi nudimo jete partnerski odnos: mi ćemo ovdje besplatno to popravljati, produžićemo vam sezonu, dovodićemo mlade ljude, mnogi će se ovdje željeti nastaniti jer je to nešto o čemu mi razmišljamo, nama je stalo do održivog razvoja, ali vam ne damo keš' kratkoročne vizije i materijalni interesi često daju prevagu, pogotovo ako nemamo kontrolni mehanizam koj bi rekao da su te vizije zapravo iluzije“, kazao je.

„Postojao je sukob između lokalnih  vlasti kamo žele razvijati otočki turizam i onoga što je nudila neprofitna civilna scena. Ta zona Samogora je planirana kao turistička zona, kasnije je pretvoren u sportsko - rekreacijsku, rehabilitacijsku turističku zonu, što se u današnjoj perspektivi čini realističnim“, kazao je Kruno Kardov.

Ostrvo Vis

Grad Vis ima oko 30 vojnih objekata kojima treba da se odredi namena. Gradonačelnik Ivo Radica je kazao da Vis do 2010. nije imao prostorni plan, te da je sada svaka nekretnina definisana planskom dokumentacijom. Što se tiče Samogora, napomenuo je da Grad Vis, nakon odluke da bude pretvoren u sportsko - turističko - zdravstveno - rekreativni centar, više nema minusa za njegovo održavanje.

"Objekat je višenamjenski. Konkretno smo regulirali odnose sa većinom korisnika, izgradili smo malo nogometno igralište i veliko nogometno igralište. Na Visu je otvorena škola nogometa, infrastruktura je riješena. Donijeli smo političku odluku da idemo u izradu urbanističkog plana uređenja", kazao je Radica.

MUZIL KAO RAZVOJNA ILUZIJA

Postoje četiri aspekta kroz koja se napušteni vojni objekti trebaju posmatrati: ekonomski, politički, ekološki i društveno – kulturni, odnosno, kako naglašava Kadrov,  ugrađena izolacija tih prostora, nedostatak socijalne kohezije jer se u nekim situacijama vojska nametnula kao surogat lokalne vlasti.

„Odlaskom vojske taj mehanizam nestaje i zajednice se nalaze u nizu problema. U prostornim planovima su se radile razvojne iluzije umjesto razvojnih vizija – vizije utemeljene samo u imaginaciji političara, bez da su se uzele realne okolnosti u kojima su se u tom trenutku nalazimo. Primjer  za to je Brijuni Riviera“, kaže Kadrov.

Tvrtka Brijuni Rivijera d.o.o je osnovana 2002. godine. Svrha joj je bila da omogući realizaciju istoimenog projekta na bivšim vojnim područjima od Rovinja do Pule. Projekat se u početku sastojao od 14 bivših vojnih zona, da bi se s vremenom sveo na četiri lokacije. Međutim, pojavio se investitor za samo jednu lokalciju i za poslednjih nekoliko godina i ta lokacija stoji, nije napravljen ni Urbanistički plan uređenja.

Muzil je poluostrvo na 180 hektara na kojem je od polovine 19. veka boravila isključivo vojska, tako da nije bilo deo urbane celine grada. Nakon što je vlast objavila da od njega planira da napravi turistički kompleks, koji bi takođe bio nedostupan građanima, udruge civilnog društva osnivaju inicijativu „Volim Pulu“ i do danas se bore da se poluostrvo učini sastavnim delom grada, da se konačno vrati građanima na upotrebu.

 „Mi smo smatrali da projekt Brijuni rivijera nije realan. Zgrade na tom području u većini su slučajeva potpuno devastirane i dok je prije 10-ak godina bilo relativno lako staviti ih ponovno u funkciju danas su potrebne velike investicije da bi se obnovili. Na Muzilu je situacija drugačija jer nakon što je vojska to proglasila neperspektivnim, postavila stražu tako da  danas građanima Pule na Muzil nije moguće doći, osim uz posebno odobrenje Državne agencije za upravljanje državnom imovinom. Godine 2009. započinje kampanja koja traje i dan danas. Mi se nismo slagali s time da se Muzil prenamjeni u svom ukupnom području 180 hektara u turističko naselje sa 2.500 ležaja, marinom s 500 vezova, golf terenom na pola površine, nekakvim podzemnim garažama, nego smo zahtevali  da se taj dio grada integrira u sam grad, da postane  dio urbanog sustava. Nažalost u tome nismo bili uspješni. Cijela priča je kulminirala u svibnju ove godine  kada se donosi prostorni plan uz veliki prosvjed javnosti, ispred vjećnice“, podsetila je Dušica Radojčić iz Zelene Istre.

Međutim, došlo je do promene. DUUDI raspisuje pre mesec dana poziv za za predlog šta sa 100 nekretnina u državnom vlasništvu, vojnim zonama među kojima je i Muzil.

„Mi smo to zapravo shvatili kao posredno priznanje Državnog ureda da je projekt Brijuni rivijera razvojna iluzija i da u očekivanju da se taj projekt realizira nešto treba preduzeti“, kazala je Radojičić.

Poslali su predlog koji podrazumeva korištenje prostornih resursa Muzila za razvoj lokalnog poduzetništva i uspostavljanje održivog modela upravljanja tim delom grada koji ne bi teretio postojeće ustanove već koristio postojeće potencijale lokalne zajednice. I sada čekaju 15. septembar / rujan.

„Treba poticati lokalno poduzetništvo. Jedan način je da dajete poticaje za poduzetnike, a zapravo državu puno manje košta da prOstore koji su dobro očuvani da nekom bez obaveze plaćanja najma, s tim da vam on onda taj prostor obnovi do mjere do koje mu je potreban i stvara novu zaposlenost. Mi smo izračunali da bi u tih 10 objekata moglo biti zaposleno 750 ljudi, priliv sredstava bio bi 450.000 kuna, a država bi zaradila osam miliona kuna na godišnjem nivou. Drugi model je da država ili lokalna samouprava obnovi te zgrade i da ih izdaje kao neke inkubatore ili startapove“, pojasnila je.

Dodala je da za projekte urbane regeneracije treba politička podrška, ali da postoje veliki izgledi za uspešnost, nakon čega bi ovaj model mogao da posluži kao neka vrsta katalizatora za slične vojne objekte širom Hrvatske.

U slučaju kasarne Stjepana Radića u Zadru, Nives Rogoznica je podvukla ulogu pojedinca, odnosno borbu koju je vodio direktor biblioteke, uz pomoć tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, zbog čega Zadar danas u delu bivše kasarne ima gradsku biblioteku. No ta borba nije završena.

Igor Tabak je naveo primer bolnice u Vlaškoj ulici u Zagrebu, gde se za prostor ne bore ni strani investitor ni lokalna zajednica nego kombinacija grada i države „gdje grad Zagreb čudnom zamjenom nekretnina dobija kompleks koji nije u kartama, a u centru je grada“.

„Imali su ideju da će na to mjesto staviti niz raznih škola da bi onda došli i ustanovili da objekt nije za to pogodan i tu dolazimo do problema. Sad ta Vlaška, kao i Pula visi negdje između. Generalni urbanistički plan se friško mjenja, ima raznih interesa.  U međuvremenu se ne događa ništa, cijeli niz vojnih objekata stoji, prepušteni su zubu vremena. Ispada da je dio objekata pod kulturnom zaštitom, s njima treba baratiti drugačije nego što je to ugodno brzim hrvatskim poduzetnicima“, kazao je Tabak.  

Modeli korišćenja i ustupanja vojne imovine aktuelno su pitanje i u Srbiji. Pre tri godine aktivisti su zauzeli kasarnu „Dr Rudolf Arčibald Rajs“ u Novom Sadu i pretvorili je u Društveni centar, pokazujući da taj napuušteni i zapušteni prostor može da se iskoristi na kvalitetan način za lokalnu zajednicu. Međutim, nakon nekog vremena su izbačeni napolje, a kasarna i danas zjapi prazna i zapuštena. Slično se desilo sa Domom vojske u Kruševcu, koji je bio pretvoren u Dom umetnosti svega nekoliko meseci, da bi na njega opet bio stavljen katanac.

Za sada grupa umetnika u Valjevu istrajava u naumu da Dom vojske pretvori u Dom umetnosti.