Srijeda se bavila provincijama. Morao bih biti pažljiv pri korištenju tog pojma, no mislim na dijelove država daleko od glavnih gradskih središta. Prava mjesta za takozvane 'obične ljude', eto već drugog problematičnog pojma na samom početku teksta.

Prvo smo bivali majstorski uvučeni u duuugo pretoplo ljeto u Kataloniji u filmu s možda meni najizraženijom & najbližom atmosferom, španjolskoj “ Kugi”. Vrućine, suša, ekonomska kriza, umijeće filmskog prikaza stvarnih ljudi i njihovih odnosa.

Nastavilo se sa Srbijom, “Unplugged”, sviranje na listovima kao izgovor za portretiranje naizgled jednostavnih likova, iako takvih nema, znamo, ali se dobro podsjetiti. A autor Mladen Kovačević zna kako se to radi.

Završilo se s Hercegovinom “Gangster te voli” , u Hrvatskoj i šire zasluženo “uspješnica”. Baš me zanima koliko tih opčinjenih gledatelja primjećuje slojevitost, dubine koje nam ovaj naizgled zabavan film, uzgred, otkriva.

Španjolska – Srbija – Hrvatska. Tri male sredine iz svake države, odabrane za priču o obično neobičnim ljudima.  I dok je “Kuga” toliko uravnotežena da mi se niti jedan lik ne izdvaja a sa svima bih sutra mogao kao sa starim znancima na kavu sjesti,  u “Gangsteru“ gotovo da nema normalnog čovjeka, štogod to nekome značilo. Vrh je ipak Vera iz “Unplugged”, majstorski ona svira na listu kako Josip nikad neće i dok mislimo da smo ju pročitali, mrtva hladna objašnjava kako je zadnjih deset godina u Njemačkoj špijunirala ilegalne imigrante. Zanimljiv posao, kaže.

Foto: Sandra Jovanovska

Tri naizgled nepovezana filma meni su djelovala kao omnibus, smisleni djelovi jedne cjeline. Bravo za onoga/onu tko je program slagala. Nije mi promakla niti igra riječi jer je Kuga na engleskom Plague a iza njega je slijedio Un-Plugg-ed. Ništa nije slučajno, rekao bi moj prijatelj Rašo iz Sarajeva.

Četvrtak je donio “Alphabet” valjda jedini od svih filmova za kojeg sam čuo prije MakeDoxa. Pažljivo ga odgledah i kao da mi se ne uklapa. Izvan toka. Možda sam stroži jer se i sam bavim edukacijama pa mi je tema bliska. Nije “Alphabet” filmski dobro urađen. Šišaju ga mnogi, možda svi koje odgledah. Dosadan je povremeno jer je predugačak, skoro dva sata, alo! Neke poruke mi nisu jasne – kudi li on ili hvali vrhunsku svjetsku konzultantsku agenciju?

Dalo bi mu se još toga zamjeriti, a zamjerke su skoro pa nebitne, jer – ovo je film s najvažnijom porukom. Izriče ju 'kuhan i pečen' menadžer ljudskih resursa iz Njemačke, nakon 40 godina rada za Lufthansu, Deutsche Telekom itd. Čovjek koji sada volontira u edukacijskim projektima. „Obrazovni sustavi su potpuno krivo postavljeni. Promjena mora doći. Revolucijom odozdo, ili radikalnim zahvatima odozgo.“

Da dobro ste čuli – škole diljem Svijeta svakim danom nanose štetu mladima, kreativnom razvoju, planeti u krajnjoj liniji. Divergento mišljenje pa time i kreativnost djece rapidno opada ulaskom u školski sustav. Škole nam eutanaziraju civilizaciju.  Tako jasnu poruku ne sjećam se da sam ikad čuo. U Kini priznaju da im je obrazovni sustav danas možda najgori ikad – pazite – istovremeno postižu najbolje rezultate na svjetskim natjecanjima.

U tome i jeste kvaka.

Životu na ovoj planeti ne treba natjecanje. Treba mu suradnja. Igra, ples i glazba. Sporedni predmeti (odgoji) u školama su glavni. Ostalo je samo nadgradnja.

Sada su mi se kockice na MakeDoxu posložile. Zato je meni ovdje lijepo ovih dana. Ovi ljudi znaju tu istinu. Tješim se da su već ranije pogledali „Alphabet“ ali znam da nije u tome kvaka.

Pred dva tjedna sam govorio u Sarajevu na Panelu „ Kultura mira i nenasilja“ u okviru Peace Eventa 2014. Htio sam početi šalom – Kultura mira i nenasilja ne postoji na Balkanu pa time završavam svoj govor.

Postoji Gorane, postoji.